Bolje da me budi budilica nego padanje knjiga s polica

Piše dr.sc. Zdenka Weber

U 6 sati i 24 minute obično još spavam. Dakako mislim na jutro jer inače bi bilo 18 sati i 24 minute. Osim ako moram ići na neki rani let koji će me odvesti nekamo gdje mogu doživjeti nešto posebno. Gdje sam već bila ili nisam bila. Svejedno. To su blagodati mirovine da ne moram ustajati rano i žuriti na neko radno mjesto. Umirovljenički je „staž“ doista lijep i samo se može poželjeti da potraje barem koliko je trajao i radni. No za ovu priču to nije najbitnije. Naime, tog ranog jutra 22. ožujka 2020. godine probudilo me je nešto prilično čudno. Odjednom su počele padati knjige s polica uz zid nasuprot mojem krevetu. Probudila me je dakle neka čudna buka. A onda se krevet, dakako i ja zajedno s njim, počeo tresti. Iako još bez takvog iskustva odmah sam shvatila da sam u zoni potresa. Skočila sam i instinktivno se odmah obukla. Što inače nikada ne radim. Otišla sam u kuhinju i pristavila vodu za čaj. Ubrzo se pod mojim nogama počeo tresti pod i to prilično jako i ne baš sasvim kratko. Istrčala sam na ulicu. Dakako, nisam bila jedina. Okupili smo se nas nekoliko susjeda i pod zimskim nebom s još pokojom pahuljicom snijega čekali.

Ovo je tek jedno zagrebačko sjećanje na jutro koje je u glavnom gradu Hrvatske zabilježilo potres magnitude M=5.5 prema Richteru. Svatko tko se imalo razumije u mjerne jedinice za takve prirodne nepogode zna da je to bio snažan potres. U službenoj je informaciji  Euromediteranskog seizmološkog centra kasnije javljeno da se „epicentar nalazio 7 kilometra sjeverno od središta Zagreba , na dubini od 10 km. U 7:01 sati uslijedio je još jedan potres jačine 5,0 stupnjeva po Richteru. Treće jače podrhtavanje tla zabilježeno je u 7:41 sati, jačine 3,7 po Richteru. U nešto više od 24 sata nakon prvoga potresa, na području Grada Zagreba zabilježeno je 57 dodatnih potresa, a prema podacima Seizmološke službe i Euromediteranskog seizmološkog centra najjači je bio magnitude 5,5 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a najslabiji 2,0. Seizmološka služba objavila je da je do 14. travnja zabilježeno oko 145 potresa koje su osjetili građani, magnitude iznad 1,3 stupnja po Richterovoj ljestvici. Seizmografi su zabilježili još oko 850 potresa magnituda manjih od 1,3 stupnja.

Osim brojnih oštećenja na zgradama, među ostalim i južnog tornja Zagrebačke katedrale, vijest koja je posebno ganula građane bila je da je osim 27 ozlijeđenih osoba u Zagrebu jedna osoba, petnaestogodišnja Anamarija Carević, preminula od zadobivenih ozljeda. Na obljetnicu smrti djevojčice  predstavljena je javnosti Zaklada za obnovu bazilike Srca Isusova i izgradnju pastoralnog centra, koja nosi njezino ime. Jer, uz mnoge druge povijesno važne zgrade i sjedišta kulturnih i drugih institucija u gradu i Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj ulici dramatično je stradala i bila oštećena u potresu. Na internetskoj stranici https://hr.wikipedia.org/wiki/Potres_u_Zagrebu_2020. moguće je pronaći daljnje pojedinosti o tragičnom događaju 22. ožujka 2020. godine, dana koji ćemo svi pamtiti, a koji je građanima kao i Gradskoj upravi donio brojne, još danas neriješene probleme.

Luka Korlaet i Romana Matanovac Vučković

Jedna od stradalih zgrada bio je i Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) u Gundulićevoj ulici. Da, to je već mnogima, osobito ljubiteljima klasične glazbe, jako dobro poznato. Ali, kako se sve loše dogodilo u ne-vrijeme, u vrijeme pandemije i općeg zastoja u gotovo svim djelatnostima te kako su iste godine nekoliko dana nakon Božića snažni potresi uzrokovali velike štete na Banovini, cijela je Hrvatske te godine doista teško ranjena i dobivene rane još dugo neće zacijeliti. Kada je pak riječ o zgradi HGZ-a, najjače pogođeni bili su glazbenici i ljubitelji glazbe, svi oni koji se okupljaju u  tradicionalno važnom i omiljenom prostoru kako bi u samom središtu grada mogli slušati vrsne hrvatske i strane soliste, ansamble, orkestre, zborove…

Ako je, prema navedenome, datum 22. ožujka postao sinonimom za sjećanje na dan koji je potresao, doslovno i simbolički, Zagreb, onda je vrijeme zlog događaja, 6 sati i 24 minute, postalo sinonim za trenutak kada je glazba zašutjela. Ali, glazbenici, uprava HGZ-a i mnogi kojima je zgrada HGZ-a u srcu ne žele prihvatiti šutnju glazbe, štoviše, žele da ona bude Glasnija od potresa  i da se dogodi u vrijeme inače neuobičajeno za koncertna zbivanja. Tako je 22. ožujka 2022., na drugu obljetnicu potresa, organiziran koncert upravo u 6 sati i 24 minute i to ne u HGZ-u koji je zatvoren zbog obnove, već u Maloj dvorani KD Vatroslava Lisinskog.

Nisam željela propustiti taj događaj. Navila sam budilica i ustala u sasvim neuobičajeno vrijeme, već u 5 sati, kako bih na vrijeme bila na mjestu događaja. Koncert je organizirao HGZ u suradnji s HRT-om, s izravnom prijenosom na HTV1, HR3 i Radio Sljemenu, a u Maloj dvorani se u cik zore rane okupio priličan broj nas koji smo kupnjom ulaznice željeli dati barem mali prilog za obnovu zgrade u Gundulićevoj ulici. Dakako, bila je nazočna i predsjednica HGZ-a izv. prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković. Predsjednica, pa i mi ostale osobe ženskog spola, došle smo uređene kao i na svaki večernji koncert! A elegantna kao i uvijek bila je i televizijska voditeljica i urednica Jana Haluza. Tek toliko, da se zna!

Matej Meštrović

Ozren K. Glaser i Renata Novoselec

Hojsak & Novosel

 

 

 

 

 

 

 

Program je započeo pijanist Matej Meštrović skladbom nazvanom Zvukopis obnove HGZ-a. Glazbenik koji je među najaktivnijima kada treba glazbom i riječima upozoravati na financijske potrebe za obnovu zgrade uz koju ga vežu najranija djetinja i dječačka sjećanja, tà Matej je i sin zagrebačke pijanistice Sretne Meštrović, a posjećivao je koncertnu dvoranu HGZ-a, kao što sam rado kaže još u maminom trbuhu. Matej Meštrović iskoristio je zvukove s gradilišta i snimke zbora koji pjeva „HGZ“ te je vedrijom glazbom iskazao optimizam, jer svemu dođe kraj, zar ne? Tako će i obnovi doći kraj i Matej će, kao i tisuće drugih glazbenika, opet publici poklanjati rezultate svojega skladateljskog i glazbeničkog umijeća.

Koncert u trajanju od nešto više od sat vremena bio je organiziran na principu red glazbe, red razgovora. Mi u dvorani čuli smo samo glazbu, oni pak nešto ljeniji za oblačenje, ali ipak dovoljno znatiželjni, koji su se probudili i gledali/slušali program u toplini doma svoga, mogli su pratiti i sve izjave gostiju s kojima su razgovarali voditelji Željko Tomac i Jana Haluza. Nakon Mateja Meštrovića nastupili su skladatelji pijanist Ozren K. Glaser i violinistica Renata Novoselec i to Glaserovom glazbom iz filma Žena kojoj sam čitao, duo Hojsak & Novosel, Tihomir Hojsak na kontrabasu i Filip Novosel na tamburi s izvedbom njihove uspješnice Hojsak Linđo, Zdenka Kovačiček i gitarist Ante Gelo s izvedbom pjesme s prošlogodišnje Dore Love, love, love Marija Mihaljevića, gitarski duo Šimatović interpretacijom skladbe Fernanda Sora Allegretto, te na kraju Hrvatski barokni ansambl s voditeljicom Laurom Vadjon (u haljini s prelijepim proljetnim cvjetnim uzorkom) i gostima – sopranisticom Ivanom Lazar koja je izvela ariju Let the Bright Seraphim iz oratorija Samson G. F. Händela, violinisticom Katarinom Kutnar koja je izvela stavak Allegro iz  Koncerta u E-duru, op. 8, br. 1, RV 269, “La primavera” (Proljeće) iz ciklusa Četiri godišnja doba Antonia Vivaldija i kao završnica kontratenor Franko Klisović koji je otpjevao ariju Agitata infido flatu iz Vivaldijeve Judite pobjednice, Juditha Triumphans, RV 644.

Zdenka Kovačiček i Ante Gelo

Duo Šimatović

 

 

 

 

 

 

 

Ovaj tekst svakako nije glazbeno kritički prikaz pa niti ne dajem kvalifikative koji bi upućivali na način, tehničku razinu i umjetnički dojam izvedbi. Naime, pjevati i svirati tako rano ujutro već je po sebi osobiti pothvat, a kako su sudjelovali mahom afirmirani glazbenici s raznih područja glazbene umjetnosti nema niti potrebe, a niti smisla sada ih na bilo koji način rangirati. Doista, svi su bili sjajni, raspoloženi, spremni publici pružiti ranojutarnji glazbeni užitak onako punim srcem, punim plućima i s najvećom mogućom dozom bravure. I na tome im hvala!

HRBA i Ivana Lazar

HRBA i Franko Klisović

HRBA i Katarina Kutnar

 

 

 

 

 

 

 

U pauzama između glazbenih izvedbi voditelji su razgovarali s Markom Stanićem iz produkcijske kuće Kadar 22 koji snima dokumentarni film o procesu obnove kao trajni trag prolaznih situacija koje će moći upoznati i buduće generacije, potom s arhitektom Romanom Šiljeom koji je osmislio projekt cjelovite obnove koja uključuje i modernizaciju zgrade i novu dvoranu u potkrovlju koja će omogućiti produkciju i predstavljanje glazbe na suvremeniji način. Prikazan je spot kantautorice Lovorke Sršen za pjesmu Bez mira, koji je režirala Dora Prpić, a koji je sniman u „ogoljenom“ HGZ-u.

Roman Šilje

Marko Stanić

Željko Tomac i Jana Haluza

 

 

 

 

 

 

 

Na kraju su voditelji u razgovoru ugostili predsjednicu HGZ-a Romanu Matanovac Vučković i dogradonačenika Zagreba Luku Korlaeta. Profesorici s Pravnog fakulteta treba stalno skidati šešir! Hrabrost kojom se upustila voditi cijeli projekt obnove izuzetno je velika, a isto tako i njezin nesalomljivi optimizam i uvjerenje da će onoga dana kada sve bude dovršeno HGZ postati još ljepši, još poželjniji, još draži i miliji dom glazbe i kulture svim generacijama Zagrepčanki i Zagrepčana, dakako i svim namjernicima koji vole Lijepo, Dobro i Plemenito.

S tim željama smo se i oprostili od ranojutarnjeg glazbenog slavlja i srećom imali priliku nešto i prigristi! Doručak za glazbenice i glazbenike  bio je slastan, a kava neophodna. Sve je dobro što dobro završi, samo molim bez padanja knjiga s polica ikada više – dovoljna je i budilica!