Festival svjetske književnosti:
Riječi pouke, riječi mudrosti, riječi znanja, riječi iskustva
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
U Zagrebu je od 5. – 11. rujna održan deveti Festival svjetske književnosti. Bilo bi potrebno pomnije pročitati sve popratne materijale koji su tiskane prije i za vrijeme ovog jedinstvenog festivala koji u Zagreb tradicionalno dovodi velika svjetska imena književnika iz mnogih država koji pišu na brojnim svjetskim jezicima, a srećom su prevođeni i na hrvatski jezik. Iz proslova svojevrsne programske knjižice izdvajam tek riječi Seida Serdarevića, nadasve angažiranog kulturnog djelatnika koji je 2002. godine sa suprugom Sibilom Serdarević osnovao nakladničku kuću Fraktura, gdje je glavni urednik, a koji je upravo kao predstavnik Knjižare Fraktura bio i glavni voditelj Festivala:
„Sretni smo što ćemo u Zagrebu na više od trideset književnih događanja, dvjema kazališnim predstavama i izložbi hrvatskih likovnih umjetnika koji svoja djela stvaraju inspirirani romanima, knjigama priča ili pjesničkim zbirkama gostiju Festivala ugostiti više od pedeset svjetskih i domaćih književnika iz čak šesnaest zemalja s tri kontinenta.“
Eto, već brojke: 30 događanja, dvije kazališne predstave, izložba, 50 književnika, 16 zemalja i tri kontinenta, dovoljno govore o bogatstvu programa koji su se tijekom šest dana održavali u Knjižari Fraktura, u Hrvatskom glazbenom zavodu, u Galeriji Canvas, u prostoru kreacije Urania, čak i u Botaničkom vrtu, a započeli su svečanim otvaranjem na Sunčanoj strani Prisavlja, dakle vidljivi i u televizijskom prijenosu velikom broju ljubitelja pisane riječi.
Dakako, zacijelo nikome nije bilo moguće sve pratiti, vjerujem i onim najzaljubljenijim čitateljima i književnim stručnjacima, a budući da je ovaj tekst namijenjen pratiteljima mojega bloga u okviru djelatnosti Hrvatskog glazbenog zavoda, ograničavam se unaprijed. Pa iako sam u godinama mladosti kao studentica anglistike i germanistike nužno bila usmjerena na čitanje lijepih književnosti, kasnije me je usmjerenje odvelo u vode glazbe i za čitanje ostavilo manje prostora. No, koga to zanima! A i nije potrebno priznavati kako uglavnom čitam stručnu literaturu, ali poneki ukradeni trenuci posvećeni vrijednim romanima i s drugih jezičnih područja svakako su dio i moje svakodnevice.
Vesna Vaško, Miljenko Jergović i Svetlana Aleksijevič; foto: Anto Magzan
U skladu s napisanim želim reći da sam stigla na tek četiri od svih ponuđenih događanja Festivala svjetske književnosti i to na predstavu Simone, fragmenti te na Razotkrivanja, kako su poetski nazvani susreti s gostima književnicima i to na susret sa svakako najvećom zvijezdom ovogodišnjeg Festivala, dobitnicom Nobelove nagrade za književnost 2015. godine, bjeloruskom književnicom Svetlanom Aleksijevič, s kojom je razgovarao Miljenko Jergović i na programe Dvostrukih portreta, prvo susret s uglednim francuskim piscem Philippeom Claudelom i hrvatskom književnicom svjetskog glasa Ivanom Bodrožić, s kojima je razgovarao Luka Ostojić, a potom iste večeri na razgovor sa Svetlanom Aleksijevič i Slavenkom Drakulić koji je vodio Hrvoje Klasić. Sve je održano u HGZ-u u, uvijek do posljednjeg mjesta popunjenoj Velikoj dvorani. Dakako popraćeno svaki put burnim pljeskom! Tako se i ovaj put HGZ dokazao kao omiljena adresa i kao nadasve prikladan prostor za kulturna i umjetnička događanja različitih profila. Dakle, nedostajat će za vrijeme obnove, ali valja se radovati onome što će Zagreb imati kao mjesto sastajanja i vrijednih programa kada HGZ ponovno otvori vrata.
Slavenka Drakulić, Hrvoje Klasić i Svetlana Aleksijevič; foto: Anto Magzan
Toliko smo toga čuli, saznali, naučili, da je nemoguće sve obuhvatiti u tekstu koji svakako nije neka književna kritika, a niti bilo kakav pokušaj ocjenjivanja književnih dometa. Uostalom svako od navedenih imena poznato je pratiteljima suvremene književnosti i ono što je hvalevrijedno knjige autora iz drugih jezičnih izraza uglavnom je moguće čitati i u hrvatskim prijevodima. Pa onda neka se to i radi. Osobno sam kupila nekoliko prevedenih knjiga Nobelovke Svetlane Aleksijevič i već sam počela sa čitanjem. No njezina knjiga Rat nema žensko lice nije baš lako štivo!! A niti život u vrijeme koje knjiga obuhvaća, pa niti danas život u Bjelorusiji, domovini iz koje je morala otići i sada živi u Berlinu, nije osobito privlačan. U razgovoru u kojemu je sudjelovala i Slavenka Drakulić moglo se čuti poučnu misao o tome kako obični ljudi stavljeni pred izbor između slobode i komfora radije biraju komfor… preuzimam s interneta:
„Riječ komfor potiče od engleskog comfort što znači ugodnost, udobnost. Francuski je confort.“
I tako dođoh do željenog, onog francuskog temelja riječi konformizam. A o tome bi se moglo razmišljati, dakako i pisati. No pisala je puno i zanimljivo, vrijedno i provokativno, nekonformistički i na prvome mjestu ženski Francuskinja Simone de Beauvoir, koju su nam cijelu večer približavali odlična, jedinstvena Alma Prica kao taj JA Simone, čije su tekstove prevele Agica Čurčić, Stanko Lasić i Mirna Šimat, da bi ih za predstavu Simone, fragmenti dramaturški obradila i kao predstavu režirala Snježana Banović, a glazbom za klavirom popratio Matija Dedić.
Samo jedan osobni fragment sjećanja. Kada sam 1985. godine u svibnju došla u Pariz obraniti doktorat na Sveučilištu Sorbonne Simone de Beauvoir je još bila živa (Simone Lucie Ernestine Marie Bertrand de Beauvoir, Pariz, 9. siječnja 1908. – Pariz, 14. travnja 1986.). Biti ženska frankofona, pa i frankofilna osoba, svakako je uključivalo zanimanje za tu „francusku spisateljicu, intelektualku, egzistencijalističku filozofkinju političku aktivistkinju, feministkinju i društvenu teoretičarku“. Tà i mi smo tada mlađe ženske osobe u još itekako komunističkom okruženju bile prilično dobro informirane o feminizmu! Pa iako sam prvenstveno kao bitan „priručnik“ čitala malu ali meni tada inspirativnu i poučnu knjigu Plaidoyer pour les intellectuels Jean-Paul Sartrea, nisam mogla a ne posegnuti i za nekim spisima Simone de Beauvoir. Stoga me je već naslov večeri na kojoj je Alma Prica utjelovljivala tu tako važnu francusku, da ne kažem parišku, autoricu privukao.
Matija Dedić i Alma Prica; foto: Anto Magzan
Bila je to izuzetno dojmljiva, sadržajna i prema tome nezaboravna večer. Uz glazbu Arsena Dedića, koja je logično asocirala i riječi pjesnika, a koju je na klaviru preludirao njegov tako nadareni sin Matija, Alma Prica je djelovala kao stvarna inkarnacija MISLI o ženskome. Onako krhka, u crnoj jednostavnoj haljini, izgovarala je riječi koje doista na neki sasvim novi način postaju ponovno aktualne. Ili nisu nikada niti prestale biti aktualne? Biti čovjek nikada nije bilo lako. A taj bi pojam trebao uključivati oba spola. Ili???