Koncertna dvorana za elitu s obje strane podija
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
Pozvana pisati za internetsku stranicu Hrvatskog glazbenog zavoda (HGZ) trebalo mi je prilično dana za odluku.
Na suradnju me je pozvala predsjednica HGZ-a, izv. prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković, ugledna profesorica na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja je 10. prosinca 2018. preuzela tu odgovornu dužnost u vrlo delikatnim trenucima koji su tada zabrinuli zagrebačke ljubitelje ozbiljne glazbe.
Ali, kada sam malo bolje pogledala stranicu HGZ-a na internetu i pročitala izjavu novoizabrane predsjednice u kojoj je zapisala kako joj je „osobita čast biti ravnateljicom Hrvatskog glazbenog zavoda, jedne od najstarijih i najuglednijih glazbenih institucija u Hrvatskoj, prve koncertne dvorane u Zagrebu, kolijevke glazbene naobrazbe i Muzičke akademije te začetnice brojnih glazbenih tradicija“, pomislih kako se i meni ukazuje „osobita čast“. Jer, dobiti tu mogućnost i biti glazbenom kroničarkom HGZ-a, sa svim pojedinostima koje ta najuglednija hrvatska glazbena institucija predstavlja, zbilja nije mala stvar!
Dakle, hvala poštovana predsjednice! I krećem s prvim tekstom. Pa da vidimo što budućnost donosi, jer želim s Vama, s Ravnateljstvom u kojemu su redom svi meni poznati i dragi stručnjaci, glazbenici, pedagozi i glazbi posvećeni pojedinci, doista sanjati te Vaše i naše velike snove o očuvanju, daljnjem obogaćivanju i novim izazovima koje HGZ kao zgrada, kao adresa u središtu hrvatske metropole i kao za glazbena događanja jedan od najprivlačnijih prostora u Zagrebu, već stoljećima predstavlja. Jer, stati se ne smije, a upravo nova predsjednica sa suradnicima pokazuje da ima odvažnosti, intelektualne snage i emocionalne predanosti ne samo nastaviti već i obnoviti, obogatiti i što je nadasve bitno osuvremeniti rad HGZ-a.
I onda u 2020. dođu prvo potresi u proljeće, Zagreb i njegov HGZ zatresu se i u zimi, a svijetom zavlada pandemija i ugroza zaraze korona virusom koja je tako okrutno zaustavila javni život da je, usuđujem se reći, cijelo čovječanstvo ostalo osupnuto i jednostavno zaustavljeno u činjenju svega na što su stanovnici planeta Zemlja bili naviknuti. Danas, 24. lipnja 2021. godine, kada počinjem ovu kolumnu posvećenu HGZ-u čini se da se ipak pojavilo svjetlo na kraju tog tako tamnog tunela. Ali, ostala je potresima oštećena zgrada i ostali su neodsvirani i neotpjevani koncertni nastupi. Pa ipak, unazad nekog vremena glazbena se događanja vraćaju u Veliku i u Malu dvoranu HGZ-a makar i pred smanjenim brojem slušatelja, jer ono što je „pokrpano“ nakon potresa ostalo je ugroženo opasnostima korone i dozvoljeno tek prema strogim epidemiološkim mjerama zadanima od strane brižnika zaduženih za zdravlje građanstva.
Osobno, u zgradu danas još „samo“ HGZ-a, a prije točno pola stoljeća i ustanove na kojoj sam 1970. godine upisala studij muzikologije, budući da je na Muzičkoj akademiji bio otvoreno novi Odjel za muzikologiju, ulazim već dakle 51. godinu. Četverogodišnji studij, godine provedene u maloj sobici br. 13 na prvom katu u kojemu je bio Muzikološki zavod Muzičke akademije, u kojemu sam od 1974. bila zaposlena, pripadaju mojem životopisu, ali sve večeri provedene u Koncertnoj dvorani HGZ-a, dakako i nakon preseljenja Muzičke akademije u novu zgradu i na novu adresu, pripadaju onom dijelu mene i tisućama i tisućama Zagrepčanki i Zagrepčana, dakako i drugih namjernika, kojima je glazba dio bića, nasušna duhovna, duševna, intelektualna i emocionalna potreba. Ali, eto nezgode! Oštećenja su na zgradi u Gundulićevoj 4 očito velika, zimski su potresi ponovno prodrmali i ono što je u međuvremenu barem na izgled popravljeno i predsjednica HGZ-a odlučila je u jesen zatvoriti vrata zgrade i pobrinuti se za temeljitu obnovu. Zagrebački ljubitelji umjetničke glazbe će neko vrijeme (?) ostati bez pristupa u omiljenu koncertnu dvoranu, solisti i komorni ansambli, glazbene škole i drugi glazbeni događaji morati će se održavati na nekim drugim adresama.
Koliko mi je poznato, predsjednica izv. prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković i Ravnateljstvo HGZ-a za glazbenike, a riječ je na prvom mjestu o stalnim korisnicima Velike koncertne dvorane i to Zagrebačkom kvartetu, Zagrebačkim solistima, Hrvatskom komornom orkestru, Hrvatskom društvu glazbenih umjetnika i njegovom ciklusu „Glazbeni umjetnici Zagrebu“, novo mjesto koncertiranja našlo je u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Svi oni koji su u najam uzimali dvorane HGZ-a morat će se očito snalaziti. Lako neće biti, ali budući da je to očito neophodno, valja biti strpljiv, a kada se ponovno uđe u HGZ zacijelo će to biti posebno lijepi doživljaj!
I tako razmišljajući o protekloj 2020. godini u kojoj smo otrpjeli tišinu, o ovih nekoliko mjeseci 2021. u kojima smo ipak, makar i u „prorijeđenom“ sastavu, imali privilegij sjediti ispod koncertnog podija, dolazim do uvijek istog zaključka. Naime, kada je riječ o HGZ-u, za glazbeni je život Hrvatske, ne i nikada samo Zagreba, postojanje te prostrane klasicističke zgrade s akustički odličnom koncertnom dvoranom, blagodat je koju su nam ostavili neki davni preci utemeljivši prvo u siječnju 1827. HGZ kao društvo ljubitelja glazbe, te izgradivši za svoje društvo 1876. godine današnju, vlastitu zgradu HGZ-a u Gundulićevoj 6.
Ljubitelji glazbe, članstvo HGZ-a, generacijama se eto nastavljaju. Samo, dodala bih, današnjica je u odnosu na glazbu mnogo kompleksnija i kompliciranija nego što je to bila prije sada već gotovo dva stoljeća. Uostalom, muzikologija kao znanost, a njoj se sada utječem, govori o „glazbama“, bavi se različitim glazbenim jezicima, oblicima, sadržajima, razdobljima, stilovima, izričajima …. Da, nije to više tako jednostavno.
Pa ako sam u naslovu upotrijebila pojam „elita“ učinila sam to namjero, u temeljnom smislu značenja glagola eligere iz kojega je imenica izvedena (latinski eligere = birati, izabrano), shvaćeno sociološki kao društvena skupina, ustanova ili društva koja zauzimaju istaknuta i iznadprosječna mjesta, kao osobe koje zahvaljujući svojim individualnim svojstvima, obrazovanju i društvenom položaju „proizvode“ i sudjeluju u „proizvodima“ visoke kvalitete. Jer, o kvaliteti, o vrijednostima je riječ, a ne o po meni prilično problematičnom i banalnom nazivu „ozbiljna“ glazba. Riječ je o umjetničkoj glazbi, o izvođenju za koje treba jedino ozbiljno vježbati, kao i o slušanju koje pretpostavlja izvjesna predznanja. No sada sam već na području glazbene pedagogije a ono je, bojim se, u fazi koja nije osobito oduševljavajuća.
Stoga, u ovom prvom tekstu posvećenom HGZ-u želim izreći i svoj veliki san. A to je velika nada kako će obnovljeni HGZ, njegove dvije, velika i mala dvorana, moći biti i mjesta za aktivno poučavanje, podučavanje i proučavanje glazbe, one visoko kvalitetne, upravo one umjetničke! E pa sad, živi bili!!!!