Do sljedećeg koncerta nešto duža korona
Razmišljanja na temu posljednjeg koncerta u Hrvatskom glazbenom zavodu prije zatvaranja zbog konstruktivne i statičke obnove, 29. listopada 2021.
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
Martina Filjak & friends za HGZ / In memoriam Charles C. Taylor
Martina Filjak i prijatelji
U Velikoj dvorani Hrvatskog glazbenog zavoda održan je 29. listopada posljednji koncert prije zatvaranja zgade zbog konstruktivne, a potom i cjelovite obnove. O tom je koncertu objavljen u dvotjedniku Vijenac Matice hrvatske moj osvrt (https://www.matica.hr/vijenac/722/kraj-za-novi-pocetak-hgz-a-32309/), ali ograničene mogućnosti pisanja za novine, a ograničenje je uvjetovano ograničenim prostorom, što je trajna boljka pisanja za tiskovne medije, otvaraju prostor za daljnje promišljanje o navedenom događaju. Pogotovo kada pišem u svrhu objavljivanja na internetu kao možda novotariji današnjice, ali svakako pogodnosti za osobe koje rado i puno pišu, a još i dobiju mogućnost da budu blogeri (blog, anglizam, duži naziv weblog, je publikacija na Internetu/webu koja sadrži prvenstveno periodične članke u obrnutom vremenskom slijedu – najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice.) ! Eto, za neko ću vrijeme doći na „vrh stranice“ a imam i priliku za elaboraciju teme, naime tog odličnog koncerta koji je svakako po svojim značajkama i prigodi ulazi u kategoriju povijesnih događaja.
Martina Filjak
Već drugu godinu živimo u vremenu korone. Dakako mislim na ugrozu zaraze uvjetovane korona virusom i bolest nazvanu COVID-19. O razlozima naziva virusa korona ne bih nagađala tek napominjem da Hrvatska enciklopedija pod jedinicom „korona“ (lat. corona: vijenac, kruna) ne navodi neko medicinsko tumačenje. Ali, navodi tumačenje što „korona znači u glazbi. Dakle, „u glazbi, znak kojim se produljuje trajanje nekog tona, akorda ili stanke. Korona može stajati iznad notnoga znaka ili ispod njega; obično produljuje ton ili stanku za polovicu njihova trajanja, ali stvarno produljenje određuje osjećaj izvoditelja prema karakteru određene glazbe.“ Za moje se potrebe prema tome zadržavam pri tumačenju u odnosu na glazbu budući da je i tema glazbena. Ili, tema je posljednji koncert, a nakon njega u odnosu na HGZ nastupa produljeno trajanje, samo nažalost ne tona već navedene stanke, to jest tišine. Pa ako je posljednjim akordima trećeg stavka Beethovenova Trećeg koncerta za klavir i orkestar u c-molu, op. 37 za sada po zadnji put zazvučala glazba, čini mi se prilično zgodnim reći kako je zatvaranjem ulaznih vrata HGZ-a za publiku nastupila korona… A najavljeno je da će biti nešto duža.
Samir Nikočević i Romana Matanovac Vučković
Koncert Martina & friends bio je zbilja odlično organiziran, a predsjednica HGZ-a Romana Matanovac Vučković, elegantna kao uvijek, srdačno je dočekivala uzvanike koji su eto imali taj privilegij da mogu ući u dvoranu, dakako kao i uvijek s ograničenim brojem raspoloživih mjesta, jer vlada korona! A koncert je doista bio jedinstven i to već stoga jer su u njemu sudjelovali redom jedinstveni glazbenici. Za dobre poznavatelje hrvatske suvremene glazbene scene sva su imena, pijanistica Martina Filjak, sopranistica Valentina Fijačko Kobić, violončelistica Monika Leskovar i ansambl Zagrebački solisti trajni sinonimi za glazbeno-interpretativnu izvrsnost, dakle jedinstveni su svaki u svojoj specijalizaciji. Nešto manje poznata bila je pijanistica Carolina Haffner, ali njezin životopis koji govori o plemićkom podrijetlu, pa studiji kod najuglednijih svjetskih pedagoga, kao i radna mjesta na kojima je do sada radila, uz podatak da je već nastupala u Zagrebu, pa se neki možda i sjećaju njezina muziciranja, temelji su za zanimanje. A svakako je za poziv bila odlučujuća da je simpatična i bravurozna Francuskinja prijateljica pijanista Samira Nikočevića, koji je, kako čitamo u tekstu novinara Branimira Pofuka u Večernjem listu, bio suprug Charlesa C. Taylora, američkog filantropa i nesebičnog donatora HGZ-u budući da je sponzorirao novac za obnovu Steinwaya, a koji je iznenada preminuo prošle godine. Tako su svi na podiju bili prijatelji, jer prijatelj tvojeg prijatelja je i moj prijatelj, zar ne? A u prvome je redu uz druge važne goste, sjedio i uglednik Samir Nikočević.
Jana Haluza, Caroline Haffner i Željko Tomac
Svakako me raduje objava tportal.hr koji je vrlo lijepo pobrojao „brojne uzvanike“, jer u dvorani su bili „Zdravko Zima kao izaslanik Predsjednika RH, Krešimir Partl kao izaslanik predsjednika Vlade RH i ministrice kulture i medija, Maja Novoselec kao izaslanica gradonačelnika Grada Zagreba, potom Samir Nikočević, Neven Vranković, Želimir Babogredac, Ana Gruden, Iva Hraste Sočo, Ivan Koprić, Elizabeta Gojan, Jura Gašparac, Katarina Milković, Mirna Reiser, Seadeta Midžić, Zdenka Weber, Ljiljana Kuterovac, Zoran Juranić, Nada Bezić, Ivana Krajinović, Tamara Jurkić Sviben, Stanislav Tuksar, Vjera Katalinić, Anita Naprta, Sanja Faber, Sanja Rešić Herak i mnogi drugi.“ Eto, društvo se okupilo kako bi još jednom uživalo u ljepoti, skladu i umilnosti klasične glazbe u koncertnoj dvorani koju mnogi posjećuju već desetljećima (ja osobno punu 51 godinu!), a koja će eto dulje vrijeme biti zatvorena. Prostorom sada vladaju stručnjaci za izgradnju, da ne kažem „bauštelci“, samo nadati se da će stručnjaka za izgradnju i obnovu svih specijalnosti biti dovoljno, kao dakako i novaca, te da će nama svima tako dragi Glazbenjak ipak USKORO opet biti otvoren za publiku željnu glazbenih užitaka!
Monika Leskovar, Caroline Haffner i Valentina Fijačko Kobić
Iz vlastitog teksta objavljenog u Vijencu citiram odlomak o izvedenom programu kako ne bi čitatelji ovog bloga bili prikraćeni za osnovnu informaciju:
„Odabrani program, Preludij i fuga za orgulje u a-molu, BWV 543 J. S. Bacha u obradi za klavir F. Liszta, u nadasve koncentriranoj i tehnički suverenoj izvedbi Martine Filjak, arija O mio babbino caro iz opere Gianni Schicchi G. Puccinija, koju je uz pratnju Martine Filjak toplim i u visinama pouzdanim glasom otpjevala Valentina Fijačko Kobić, Balada br. 4 u f-molu F. Chopina u vehementnoj interpretaciji gošće Caroline Haffner, Vokaliza S. Rahmanjinova u nježnom pjevu violončela Monike Leskovar i sigurnoj pratnji Caroline Haffner, Dudaš (iz Pintarichiane) B. Papandopula kao trajni dokaz vrhunskog gudačkog umijeća Zagrebačkih solista i na kraju večeri treći stavak Finale: Rondo. Allegro Beethovenova Trećeg koncerta za klavir i orkestar u c-molu, op. 37 sa solisticom uvjerljiva pijanističkog umijeća Martinom Filjak i uz pratnju Zagrebačkih solista, bio je praćen dugim, gromoglasnim pljeskom oduševljenja.
Zagrebački solisti
Uopće, taj 29. listopada doista ulazi u anale glazbenog Zagreba kao povijesni datum i o mnogim će pojedinostima znati svjedočiti muzikologinje Jana Haluza, voditeljica tv-prijenosa (uz kolegu Željka Tomca), Iva Lovrec Štefanović, urednica dvosatne emisije koju je tijekom prijepodneva emitirao Hrvatski radio, kao i Nada Bezić, knjižničarka i arhivistica koja je 30 godina radila u Knjižnici HGZ-a, a čije je radno mjesto sada „u obnovi“. Na kraju, a od sada zacijelo uvijek na početku govorenja i pisanja o HGZ-u, neophodno će biti citirati predsjednicu HGZ-a Romanu Matanovac Vučković, jer ona zbilja preuzima „dirigentsku palicu“ produžene glazbene tišine ali zato sigurno itekako bučne zidarske „epopeje“ za koju se svi, a to neće nikada biti dovoljno ponavljati, nadamo da će trajati samo toliko koliko će doista biti nužno, niti takta više! Dakle, od predsjednice saznajemo:
„Krećemo od temelja i idemo prema vrhu, ponajprije s konstruktivnom, a potom i cjelovitom obnovom. Planiramo napraviti moderan kulturni centar i neće nas omesti ovaj potres, naprotiv, pretvorili smo ga u jednu novu mogućnost za Hrvatski glazbeni zavod koji će u budućnosti nuditi ne samo glazbene već i programe drugih umjetnosti“.
Iz njezinih usta u Božje uši!