Za završetak koncertne sezone 2020./2021.
Piše: dr. sc. Zdenka Weber
Završetak koncertne sezone 2020./2021. u Hrvatskom glazbenom zavodu zagrebačka će publika nedvojbeno pamtiti po nizu nastupa solista i ansambala kojima je podij HGZ-a tradicionalno najdraži dom. Zagrebački solisti, Zagrebački kvartet, Hrvatski komorni orkestar, kao i glazbenici iz Hrvatskog društva glazbenih umjetnika koji svoje nastupe poklanjaju Zagrebu, nizali su se redom i razgaljivali srca ljubitelja klasične glazbe. Doista, bio je to reprezentativni slijed odličnih komorno-glazbenih nastupa i slušatelji, iako u manjem broju zbog već poznatih epidemioloških razloga, burnim su pljeskom davali oduška svojem zadovoljstvu da mogu biti u Velikoj dvorani i Maloj dvorani HGZ-a, jer ih i oni već generacijama doživljavaju kao svoj glazbeni dom.
Iz tog niza izdvajam osobito ljupki program kojim su sopranistica Ivana Lazar i mezzosopranistica Helena Lucić Šego, uz klavirsku pratnju Maria Čopora osvjetlale obraz svojeg strukovnog društva (organizator HDGU, 11. lipnja 2021.). U skladnim su dvopjevima otpjevale Šest dvoglasnih pjesama, op. 63 Felixa Mendelssohna Bartholdya, nisku prelijepih romantičnih dvopjeva, zatim dvopjev Mora, op. 20 Johannesa Brahmsa i njegova Četiri dueta, op. 61, te dvopjeve Léa Delibesa (Tri ptice), Charlesa Gounoda (La siesta), Julesa Masseneta (Marina i Radost), Hectora Berlioza (Klopka) i Camillea Saint-Saënsa (Nesretnik). Bila je to vokalna večer ispunjena osjećajnim tekstovima i umilnim melodijama izvedena glasovima odlične tehnike i iskrenog umjetničkog pregnuća. Rijetko se čuje tu glazbu, prerijetko, a jednako njemački romantičari kao i njihovi francuski pandani znali su glasu podariti trenutke najljepše inspiracije.
A da je moguće za posebni događaj koristiti i Malu dvoranu HGZ-a pokazao je drugi program HDGU-a održan pod istim motom „Glazbeni umjetnici Zagrebu“. Nastupili su 19. lipnja Katarina Livljanić i Danijel Detoni, ona pjevajući i govoreći, a on dakako za klavirom kao sigurna podrška. Naslov programa bio je La belle époque….médiévale.
Da se ne ponavljam u cijelosti, budući da je moj tekst naslovljen „Ugođaj starog Pariza uz očaravajuće pjesničko-glazbene delicije“ već objavljen na portalu www.klasika.hr, za ovu prigodu želim istaći neke druge momente. Naime, spajanje muzikoloških otkrića s umjetničkom produkcijom istraživanog razdoblja, a u tome je upravo hrvatska muzikologinja i pjevačica, voditeljica Ansambla Dialogos i profesorica na uglednoj Scola Cantorum u Baselu, jedna od svjetski priznatih stručnjakinja, izuzetno je plodno područje za svakog glazbenika koji želi osvježiti svoj repertoar i publici pružiti mnoge nove i drukčije spoznaje.
Živeći godinama u Parizu upila je Katarina Livljanić one najbolje sokove tog predivnog grada koji je upravo u vrijeme prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, a to se razdoblje rado naziva belle époque, bio srce i duša europske umjetničke scene. Pariška bohema, kojoj je u ranim godinama života pripadao i Claude Debussy, prije nego što se popeo na društvenoj ljestvici, dakako trajno i Eric Satie, znala je uživati u ljepoti trenutka i odsjaju kasno podnevnog sunca tako prikladnog za ljenčarenje. I usprkos besparici zapisivati najljepše ljubavne stihove i najprofinjenije melodijsko-harmonijske poslastice.
Opčaranost gotičkim lukovima, ljubav prema starim načinima a napuštanje dursko-molske tiranije, nalaženje sreće u lagodnoj atmosferi nekog café-a u zagrljaju djevojke zlatne kose i s pogledom na mrtvo lišće koje pliva jezercem, uživanje u ponekoj lascivnosti i prepuštanje sanjarenju, sve su to bili ugođaji koji su ovjekovječeni bilo u klavirskim i vokalnim minijaturama razdoblja koje je Katarina Livljanić svojim ugodnim mezzosopranom i sjajnim glumačkim, nadasve nenametljivim gestama obuhvatila u programu okupivši glazbu i tekstove tog očito sretnog razdoblja. A da si je dala dovoljno truda i da je istražila i nešto šire i dublje od onoga što je svima znano, dokazuje i uključivanje manje nam poznate Yvette Guilbert, pjevačice i glumice u pariškim cabaretima u vrijeme belle époque, koja je bila zvijezda Montmartrea i Moulin Rougea i čiju su umjetnost obožavali oni smjeliji, neskloni konvencijama.
Sve u svemu, bila je to koncertna večer koja u pogledu pristupa i koncepcije nedvojbeno pruža mogući uzor, a Katarina Livljanić i Danijel Detoni svojim su izvedbama potvrdili visoku razinu koju su uvijek spremni zastupati.
Ako još spomenem koncert kojim je Hrvatski komorni orkestar 22. lipnja zaključio svoju sezoni 2020./2021., a na kojemu je pod ravnanjem šefa-dirigenta Mirana Vaupotića uz HKO kao gost-solist nastupio odlični hrvatski trubač s adresom u Münchenu Vjeran Ježek, mogu ponoviti misao o inovativnosti naših glazbenika (moj tekst na portalu www. klasika. hr naslovljen „Briljantna izvedba vrsnog trubača“ ).
Riječ je o tome da se upravo studijem, životom i radom u inozemstvu našim glazbenicima pruža mogućnost širenja horizonata i onda uvođenja dobrodošlih novosti i u zagrebački, šire dakako hrvatski koncertni život. U konkretnom se to slučaju odnosi i na dirigenta Mirana Vaupotića, novoimenovanog šefa-dirigenta Južno-češke filharmonije. Jer, upravo Miran Vaupotić kontinuirano osvježava repertoar HKO i uvođenjem skladateljskih, uglavnom manje poznatih imena predstavnika nacionalnih glazbenih kultura koje nisu uvriježeni main-stream, obogaćuje programe.
Na programu 22. lipnja bila je tako uz druga djela i izvedba Pet grčkih plesova Nikosa Skalkottasa (1904-1949). Pa da citiram samu sebe: „Prepoznatljivost grčke virilne snage, uzbudljivost ritmova, ali i čeznutljiva ljepota sunčanih krajolika i mora u glazbi životno nesretnog i prerano preminulog grčkog majstora klasične glazbe u izvedbi HKO došli su do punog izražaja i pljesak je bio vrlo glasan, jer je slušateljstvo očito uživalo u zanimljivoj i tako temperamentnoj glazbi nepoznatog skladatelja.“
Poznato je da će od studenoga ove godine vrata HGZ-a biti zatvorena a u zgradi će se odvijati neophodna obnova. Ali, glazbeni će se život nastaviti jer „muzicirati se mora“, zar ne???