Osnutak

Hrvatski glazbeni zavod osnovan je kao društvo ljubitelja glazbe i po ustroju to je i danas. Prvi članovi upisani su u siječnju 1827., a do kraja godine, u tada malom Zagrebu s desetak tisuća stanovnika, bilo ih je čak stotinu i jedanaest. Tako se Zagreb pridružio drugim gradovima Habsburške Monarhije u kojima su se građani okupljali u glazbenim društvima, kao što je bilo u Ljubljani 1794., Beču 1812. te u Rijeci i Varaždinu, gdje su društva također utemeljena 1827.

Među osnivačima zagrebačkog društva bio je Georg (Juraj) Karl Wisner von Morgenstern, tada najškolovaniji glazbenik i nositelj glazbenog života Zagreba. Uz njega su se u prvim godinama djelovanja svojim radom istaknuli trgovac Đuro Popović, suci Franjo Čačković Vrhovinski i Dragutin Klobučarić, kasniji dugogodišnji predsjednik Društva te glazbenici Ivan Padovec i Ferdo Livadić. Prvi koncert, na kojem je nastupio Društveni orkestar koji su činili članovi Društva, priređen je 18. travnja 1827. u dvorani tadašnje Kraljevske akademije, danas Gornjogradske gimnazije na Katarininu trgu. Taj se datum smatra početkom rada Društva i obilježava se kao Dan Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Ravnateljstvo

Tijekom svih godina djelovanja Društvo je sačuvalo duh amaterizma, koji se ogleda i u činjenici da njime upravlja Ravnateljstvo bez naknade za svoj rad. Niz godina Ravnateljstvo su činili glazbeni amateri i ljubitelji glazbe raznih zanimanja, no u 20. stoljeću, osobito nakon 1945., u njega ulaze i profesionalni glazbenici. Predsjednik Ravnateljstva, koji je ujedno i predsjednik Društva, uvijek je, uz iznimku skladatelja Ive Tijardovića u kriznim vremenima nakon 1945., bio netko tko nije profesionalni glazbenik. Prvi predsjednik društva bio je mladi barun Gustav Prandau, veliki ljubitelj glazbe. 

Broj članova Ravnateljstva mijenjao se, a danas ih je sedam. Prva žena na čelu Društva današnja je predsjednica Romana Matanovac Vučković, sveučilišna profesorica, gitaristica i pravnica.

Ime

Prema pravilima odobrenima u Budimu 8. svibnja 1827., službeni naziv društva bio je Societas filharmonica zagrabiensis (Zagrebačko filharmoničko društvo), ali u spisima najčešće susrećemo ime Musikverein (Glazbeno društvo). Pod tim je imenom Društvo bilo poznato i među Zagrepčanima. U mijenjanju naziva Društva nekoliko je prekretnica. Prva je bila 1847. nakon uvođenja hrvatskoga kao službenog jezika. Tada Društvo mijenja ime u Skladnoglasja družtvo zagrebačko. Širenje djelokruga rada izvan Zagreba obilježeno je promjenom imena 1851. u Družtvo prijateljah glasbe u Hervatskoj i Slavonii sa središtem u Zagrebu, a prihvaćena je verzija Družtvo prijateljah muzike u Zagrebu. Kada je 1861. Sabor odobrio stalnu novčanu potporu glazbenoj školi Društva, uvjetovao ju je promjenom imena škole u Narodni zemaljski glasbeni zavod, čiji je naziv preuzelo cijelo Društvo, a riječ zavod zadržana je do danas. Narodni zemaljski glasbeni zavod 1895. postaje Hrvatski zemaljski glasbeni zavod. Nakon što je 1920. Konzervatorij HGZ-a prešao u ruke države, riječ zemaljski u nazivu je postala suvišna pa se statutom iz 1925. prihvaća današnje ime Hrvatski glazbeni zavod.

Počasni članovi

Najpoznatiji počasni član Društva bio je skladatelj i pijanistički virtuoz Franz Liszt, kojemu je tijekom boravka u Zagrebu 1846. uručena povelja o počasnom članstvu te priređena serenada. Počasni članovi Društva bili su i Franz von Suppé, austrijski skladatelj rođen u Splitu; Julius Epstein, bečki pijanist i pedagog, rođenjem Zagrepčanin; Ludwig Walcker iz Ludwigsburga, graditelj orgulja zagrebačke katedrale, te istaknute osobe iz hrvatskoga javnog života: Ljudevit Gaj, Janko Drašković, biskup Josip Juraj Strossmayer, glazbenici Ferdo Livadić, Ivan Padovec, Ivan Zajc, Franjo Ks. Kuhač, Milka Trnina i drugi. U povodu 150. obljetnice HGZ-a 1977. godine brojni glazbeni umjetnici proglašeni su počasnim članovima.

Pokrovitelji

Od samog početka društvo je imalo pokrovitelje. Bili su to ugledni građani od kojih se očekivala potpora, zaštita i materijalna pomoć. Prvi pokrovitelji bili su biskup Maksimilijan Vrhovac i ban Ignjat Gyulay. Tijekom 19. stoljeća pokrovitelji su, među ostalima, biskup Aleksandar Alagović, banica Sofija Jelačić, Gabrijela i Lilla Pejačević, baka i majka skladateljice Dore Pejačević, te ban Koloman Bedeković. Pokroviteljica je bila i grofica Sidonija Rubido-Erdödy, poznata kao sopranistica i interpretatorica uloge Ljubice na premijeri opere Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Najistaknutiji među pokroviteljima bio je nadbiskup Juraj Haulik, koji je izdašno pomagao rad društva. Nakon 1918. ukida se tradicija biranja pokrovitelja.

Koncertna djelatnost do Prvog svjetskog rata

Priređivanje koncerata jedina je konstantna djelatnost HGZ-a koja se nije prekidala čak ni u vrijeme ratova. Glazbeni je zavod u 19. stoljeću bio vodeći organizator koncerata u Zagrebu, pogotovo u prvim desetljećima svojega rada. Na početku su se koncerti održavali u dvorani Kraljevske akademije (danas Gornjogradska gimnazija), zatim u Preporodnoj dvorani i tzv. redutnoj dvorani starog kazališta na Markovu trgu, a od 1876. u današnjoj, vlastitoj zgradi u zgradi HGZ-a u Gundulićevoj 6.

Na koncertima su isprva nastupali Društveni orkestar, učitelji škole ili drugi zagrebački glazbenici. Programi su bili šaroliki: orkestralne uvertire ili stavci simfonija izmjenjivali su se sa solističkim i komornim točkama. Kad je riječ o većim vokalno-instrumentalnim djelima, ističe se izvedba Mozartova Requiema u kojoj je 1837. sudjelovalo oko 200 glazbenika. Poseban zamah društveni su koncerti dobili dolaskom Ivana Zajca na glazbenu školu 1870., budući da je on preuzeo dirigiranje koncerata i velikih vokalno-instrumentalnih misa u katedrali.

Prvi strani umjetnik kojega je Zavod angažirao bio je violinist František Ondriček 1887. godine. Među najslavnijim gostovanjima ističe se ono Berlinskog Tonkünstler orkestra sa slavnim Richardom Straussom kao dirigentom koje se održalo 1903. u zgradi Sokola na Trgu Mažuranića.

Glazbena škola – konzervatorij

Već na početku svojega djelovanja, točnije 16. veljače 1829., Društvo je osnovalo glazbenu školu, koja je kontinuiranim radom postavila temelj glazbenog školstva u Zagrebu. Njezina je svrha bila dvojaka: odgajati glazbene stručnjake, ali i amatere. Na početku je primljeno 36 učenika, koji su pohađali trogodišnji nauk u pjevanju ili gudačkim instrumentima, a učitelji su im bili Wisner von Morgenstern, Valentin Ježek i Antun Kirschhofer. . Članovi Ravnateljstva bili su nadzornici Škole, pa je tu dužnost nekoliko godina imao i Vatroslav Lisinski. U Školi 1870. počinje raditi Ivan Zajc i ostaje ondje do umirovljenja 1908. Bio je ravnatelj Škole, nastavnik pjevanja i klavira, skladatelj i aranžer za potrebe Škole koji je i sam pratio učenike na nastupima.

Početkom 20. stoljeća u Školi su radili učitelji koji će postati glasoviti profesori Muzičke akademije: Václav Huml, Umberto Fabbri, Fran Lhotka i Svetislav Stančić. Ravnateljstvo je 1916. proglasilo Školu Hrvatskim zemaljskim konzervatorijem, a 1920. od HGZ-a ga je preuzela vlada i preimenovala u Muzičku akademiju.

Sredina 19. stoljeća

Društvo je uz vrlo skromna sredstva prebrodilo krizna vremena oko 1848. Kad su se društvene prilike poboljšale, 1851. se učlanio niz uglednika, a Vatroslav Lisinski izabran je za člana Ravnateljstva. Lisinski je s pravnikom Ljudevitom Šplajtom 1852. izradio novi statut Društva, bio je i nadzornik glazbene škole te dirigent Društvenog orkestra. Nažalost, zbog toga što nije bio diplomirani glazbenik, Lisinski nije mogao biti primljen na radno mjesto učitelja Glazbene škole HGZ-a.

Izdavaštvo

Začeci ideje o pokretanju izdavačke djelatnosti zapisani su u statutu iz 1852. godine. Prvo izdanje, Sbirka različitih hervatskih napjevah, objavljeno je oko 1862. Izdavačka djelatnost obnavlja se 1890. dolaskom Vjekoslava Klaića u Ravnateljstvo HGZ-a, a osobiti zamah dobiva između dva svjetska rata. Iz tog razdoblja valja istaknuti izdanja: Blagoje Bersa: Po načinu starih ‘Airs de ballet’ , Ferdo Livadić: Dva scherza (obradba S. Stančić) i Ivan Lukačić: Odabrani moteti (priredio Dragan Plamenac). Do danas je HGZ izdao 74 naslova skladbi hrvatskih skladatelja, 9 knjiga, 25 programskih knjižica i brošura u sklopu HGZ-ove biblioteke te 6 nosača zvuka. Osobito se ističe istraživačko-izdavački projekt Sabrana djela Blagoja Berse.  

Zgrada

Nakon desetak lokacija u kojima su tijekom prvih desetljeća djelovali HGZ i njegova škola, konačno su se stvorili uvjeti za izgradnju vlastite palače. 1876. godine dovršena je zgrada HGZ-a s prvom koncertnom dvoranom u Zagrebu, prema projektu Franje Kleina i Janka Grahora. Time su postavljeni temelji za nesmetan i neovisan rad te materijalni opstanak HGZ-a. Tik uz zgradu s koncertnom dvoranom HGZ 1895. podiže još jednu zgradu s manjom koncertnom dvoranom za potrebe glazbene škole. To su zdanje projektirali graditelji Wiesner i Šafranek. U okvirima svojih dviju zgrada HGZ je stvarao nove prostore: krajem 1990-ih podrumsku dvoranu za pokuse i predavanja, a nakon iseljenja Muzičke akademije 2015. godine obnovljena Mala dvorana postala je pravi koncertni prostor.

Klaićevo i međuratno razdoblje

Godine 1890. događaju se velike promjene u Ravnateljstvu, u koje ulazi povjesničar Vjekoslav Klaić. Iako nikada nije obnašao dužnost predsjednika, nego samo potpredsjednika od (od 1890. do 1928.), svojim je predanim radom zaslužio da se to razdoblje nazove njegovim imenom. Osobito se zalagao za napredak glazbene škole, poslije konzervatorija.

Razdoblje između dvaju svjetskih ratova obilježeno je prelaskom konzervatorija 1920. u ruke države, a djelatnost vodećih ljudi HGZ-a, predsjednika Antuna Goglie i tajnika Artura Schneidera, navela je autora Ladislava Šabana da u monografiji o povijesti HGZ-a napiše: “Ni u kojem drugom povijesnom odsjeku do tada nije HGZ toliko učinio za domaću glazbu, domaće umjetnike i za afirmaciju naše glazbene kulture.” Bilo je to razdoblje važnih ciklusa koncerata Jutarnji koncerti i Intimne muzičke večeri obnove Društvenog orkestra, pokrenuta je dugotrajna izdavačka djelatnost i uređena zgrada. Vrijednu Kuhačevu zbirku folklornih instrumenata HGZ je dao na pohranu Etnografskom muzeju, a zbirku instrumenata u kojoj je i deseterostruna gitara Ivana Padovca, Muzeju za umjetnost i obrt.

Veliku proslavu 100. obljetnice HGZ-a 1927. godine pratila je prva cjelovita povjesnica iz pera Antuna Goglie. HGZ je 1929. počeo nagrađivati najbolje diplomante Muzičke akademije, a tijekom vremena broj godišnjih nagrada narastao je na četiri, koje su u nekim razdobljima nosile imena glazbenika i zaslužnih članova HGZ-a, kao što su Vjekoslav Klaić, Vatroslav Lisinski, Pavao Markovac, Franjo Ksaver Kuhač, Vaclav Huml i Svetislav Stančić. Nakon Drugoga svjetskog rata obnovljena je ta tradicija te je do 1977. podijeljeno 110 nagrada Hrvatskoga glazbenog zavoda. Od početka 21. stoljeća nagrade se više ne dodjeljuju.

Od 1945. do 1990. godine

Neposredno nakon 1945., kad su, u novim političkim prilikama, građanska društva poput HGZ-a bila nepoćudna i mahom ukinuta, zahvaljujući mudrosti Ravnateljstva, osobito trudu tajnika Artura Schneidera i predsjednika Antuna Goglie, kao i potpori Svetislava Stančića, profesora Muzičke akademije i poslije dugogodišnjeg člana Ravnateljstva, te predsjednika Ive Tijardovića, HGZ je prebrodio krizu i nastavio s radom. Nastojeći se prilagoditi vremenu, 1949. pokrenuo je Muzički lektorij, ciklus predavanja o glazbi za širu publiku, koji se održavao do 1955.

Zalaganjem tadašnjeg predsjednika Milana Žepića, 1954. obnovljen je rad Društvenog orkestra, koji je maestro Igor Gjadrov vodio punih 48 godina. Društveni jazz orkestar osnovan je 1981. pod ravnanjem trubača Marijana Domića, a od 1995. vodi ga pijanist, skladatelj i aranžer Zlatko Dvoržak. Koncertnom životu Zagreba HGZ je pridonio i svojim ciklusima, osobito dugogodišnjim ciklusom komorne glazbe Glazbeni podij.

Uz predsjednika Žepića, velik doprinos napretku HGZ-a, posebice kad je riječ o njegovu arhivu i knjižnici, dao je Ladislav Šaban, dugogodišnji član Ravnateljstva i autor knjige 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda (1982). HGZ je 1978. dobio najveće republičko priznanje, Nagradu Vladimir Nazor, za “golem doprinos kulturi tijekom 150 godina rada, posebno radi promicanja hrvatske glazbe tijekom njegove jubilarne 1977. godine”.

Natjecanje „Vaclav Huml“

U povodu 20. godišnjice smrti Václava Humla 1973. HGZ je organizirao Memorijal Vaclav Huml, u sklopu kojeg su održani akademija i dva koncerta. Uspjeh te manifestacije potaknuo je HGZ da zajedno s agencijom Croatia Concert u siječnju 1977. priredi prvo Međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml, čijim je žirijem predsjedao glasoviti violinist Henryk Szeryng. Natjecanje se održava svake četiri godine, a pod okriljem HGZ-a bilo je do 1998.

Izložbe

Još od 1864. HGZ je građu iz svoje knjižnice i arhiva često predstavljao javnosti na raznim izložbama, a redovito od 1967. u vitrinama u predvorju Velike dvorane. Posebno je bila zapažena izložba o Borisu Papandopulu 2006. autorice Erike Krpan te dvije izložbe autorice Nade Bezić, o art dècou 2011. i o 140 godina zgrade HGZ-a 2016.

Od 1990. do danas

Posljednja tri desetljeća razdoblje je profesionalizacije rada tajništva i knjižnice te dugogodišnjih predsjednika Andre Mohorovičića i Marcela Bačića. Osobiti doprinost dali su i članovi Ravnateljstva Eva Sedak, Mladen Filjak, Seadeta Midžić i drugi.

Uz dugovječni Društveni orkestar, koji su nakon Igora Gjadrova vodili Marcel Bačić i sadašnji dirigent Zoran Juranić, te Društveni jazz orkestar, osnovana su još dva amaterska ansambla: 2006. Društveni komorni ansambl, koji vodi Vesna Šepat-Kutnar, te 2008. Društveni zbor, koji vodi Branka Bubalo Paliska.

HGZ je 1991., u jubilarnoj Mozartovoj godini, u suradnji s Muzičkom akademijom organizirao iznimno dobro posjećen ciklus od 15 matineja pod nazivom Mozart nedjeljom, a iste godine u suradnji s Glazbenom školom Dešpalj i Valterom Dešpaljom ciklus matineja Coffe concerti, koji je sjajno iskoristio svečano stubište kao koncertni prostor.

Od pojedinačnih koncerata treba spomenuti hrvatsku praizvedbu scenske glazbe za Geblerovu dramu Thamos W. A. Mozarta (1992. i 2002.), izvedbu Kyrija i Glorie iz Mise u h-molu J. S. Bacha, prvi put u Hrvatskoj s domaćim izvođačima (1997), i koncert u spomen na jugoslavensku sekciju Međunarodnog društva za suvremenu glazbu (ISCM) koja je 1920-ih djelovala pri HGZ-u (2005). Osobito se ističe veliki projekt dviju poluscenskih izvedbi operne parodije Otelo ili mletački crnac iz Venecije Gjure Eisenhutha u obradbi Silvija Foretića (2002).

Osim koncerata, HGZ je od 2004. za svoje članove i ostalu publiku priredio niz interdisciplinarnih predavanja u Klubu HGZ-a. Djelovanje klubova iznjedrilo je publikaciju Plava konjica, koja uključuje prvi prijevod almanaha Der blaue Reiter na hrvatski jezik.

Svojevrstan nastavak Kluba su predavanja iz ciklusa Muzički lektorij (2013.–2016.) kao i susreti u sklopu ciklusa Subotom u Glazbenom (2016.–2018). Od 2009. HGZ na datum svojega osnutka, 18. travnja, priređuje manifestaciju Dan HGZ-a koja uključuje besplatne priredbe i koncerte, kao i obilazak zgrade HGZ-a. Kontakt sa svojim članovima HGZ od 1997. ostvaruje i putem mjesečnog glasila HaGeZe.

HGZ je bio suorganizator muzikoloških simpozija, okruglih stolova i znanstvenih skupova te proslava obljetnica istaknutih hrvatskih glazbenika poput Ivana Padovca i Franje Kuhača (suorganizator je u pravilu bilo Hrvatsko muzikološko društvo).

S Nacionalnom i sveučilišnom knjižnicom niz godina je surađivao na projektu Sabrana djela Blagoja Berse, a suradnja s muzejima u Zagrebu i drugdje u Hrvatskoj obuhvaća posudbe građe iz knjižnice i arhiva. S Hrvatskim muzejskim društvom HGZ sudjeluje u manifestaciji Noć muzeja te s Hrvatskom udrugom muzičkih knjižnica, arhiva i dokumentacijskih centara organizira besplatne glazbene antikvarijate uz Noć knjige.

HGZ je 2001. sudjelovao u organizaciji postavljanja spomen-ploče Vjekoslavu Klaiću u Zagrebu, međunarodnom projektu istraživanja glazbenih društava u nekadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji te u međunarodnoj promociji djela Dore Pejačević, čija se ostavština čuva u HGZ-ovu arhivu.

Posljednjih je godina rad HGZ-a obilježen istraživačko-izdavačkim projektom Sabrana djela Blagoja Berse, koji je od 2008. vodila Eva Sedak. Projekt je privukao pozornost javnosti notnim i knjižnim izdanjima te dvostrukim CD-om kojima je revitaliziran Bersin opus.

Predsjednici kroz povijest

Predsjednici

2019

Gustav Prandau (1807 – 1885.) vlastelin

1827 – 1828.

Mirko Ožegović (1775 – 1869.) biskup

1828 – 1829.

Josip Sermage (1761 – 1833.) vrhovni ravnatelj školstva

1829 – 1833.

Karlo Ivan Petar Sermage (1793 – 1851.) vrhovni ravnatelj školstva

1834 – 1836.

Antun Kukuljević (1776 – 1851.) političar

1836 – 1846.

Mihael Maksimilijan Vucić (1799 – 1846.) kanonik

1846.

Ivan Kralj (1792 – 1878.) biskup

1847 – 1854.

Josip Bunjevac (1797 – 1868.) političar

1854 – 1862.

Dragutin Klobučarić (1794 – 1886.) kulturni djelatnik, klarinetist

1862 – 1886.

Franjo Gašparić (1822 – 1893.) pomoćni biskup; pokrovitelj HGZ-a (1890 – 1893.)

1886 – 1890.

Vladislav Cuculić (1845 – 1892.) pravnik i kulturni djelatnik

1890 – 1892.

Julije Drohobeczky (1853 – 1934.) biskup, politički i kulturni djelatnik

1893 – 1919.

Robert Siebenschein (1864 – 1938.) odvjetnik i političar

1919 – 1929.

Antun Goglia (1867 – 1958.) povjesničar glazbe, violončelist i pravnik

1929 – 1946.

Ivo Tijardović (1895 – 1976.) skladatelj i dirigent

1946 –1952.

Milan Žepić (1900 – 1976.) liječnik

1952 – 1976.

Stjepko Humel (1920 – 2009.) povjesničar umjetnosti

1976 – 1991.

Andre Mohorovičić (1913 –2002.) arhitekt i povjesničar umjetnosti

1991 – 2002.

Marcel Bačić (r. 1948.) akademski slikar-grafičar

2002. – 10. 1. 2018.

Niko Đurić (r. 1950.) pravnik

14. 3. – 29. 11. 2018.

Romana Matanovac Vučković (r. 1973.) sveučilišna profesorica, pravnica i gitaristica

29. 11. 2018. –

Naša zgrada

Prvo sjedište Glazbenog društva (HGZ) bilo je u privatnoj kući na Griču, na današnjoj adresi Markovićev trg  2. Već nakon šest mjeseci Društvo se preselilo u Radićevu 16, a od 1829. do 1853. uprava i novoosnovana glazbena škola imali su besplatan smještaj u dvjema prostorijama zgrade Kraljevske akademije na Katarininu trgu (danas Gornjogradska gimnazija). Nakon toga HGZ je godinama mijenjao lokacije na Gornjemu gradu. Zato je 1871. pokrenuta javna dobrotvorna sabirna akcija za gradnju vlastite zgrade te je s pomoću Vladina zajma 1872. kupljeno zemljište u Gundulićevoj ulici. Gradnja je bila povjerena poduzetnicima Janku Grahoru i Franji Kleinu, poznatim imenima u povijesti izgradnje Zagreba. Zgrada s Velikom koncertnom dvoranom podignuta je 1876. Krasi je skladno raščlanjeno neorenesansno pročelje s visokim prozorima i natpisom Arti musices (“muzičkoj umjetnosti”), a u zabatu je grb HGZ-a s lirom. Iako nalikuje na palaču, zgrada se nenametljivo uklapa u kontekst Gundulićeve ulice. Prema tadašnjoj numeraciji kuća u Zagrebu, nosila je kućni broj 1000.

Zgrada je otvorena svečanim koncertom 4. prosinca 1876., a tisak je pisao o najljepšoj i najukusnijoj dvorani glavnoga grada. U udubinama zidova bile su peći na drva, a iznad njih su postavljeni kipovi muza. Kad je 1880. Zagreb stradao u potresu, u zgradi HGZ-a je došlo do oštećenja stubišta koje vodi u koncertnu dvoranu. Njegov popravak kao i neke manje zahvate u prizemlju izveo je Herman Bollé.

Razvoj glazbene škole HGZ-a prisilio je Ravnateljstvo da već deset godina nakon izgradnje zgrade počne razmišljati o proširenju. Tako je 1892. kupljeno susjedno zemljište, a izgradnja je povjerena graditeljima Viktoru Šafraneku i Robertu Wiesneru. Na poticaj Izidora Kršnjavoga odlučeno je da istovremeno izradi i novo stubište do koncertne dvorane u neobaroknom stilu koje se smatra jednim od najljepših iz onog vremena. Probijanjem zida prema novoj zgradi Velikoj dvorani pridružena je Mala koncertna dvorana. Iako se iznutra doimlju kao cjelina, gledano s ulice vidljivo je da je riječ o dvjema zgradama. Za razliku od stare, jednokatne zgrade, nova je trokatna i ima neobarokno pročelje. Na svečanom otvorenju stubišta i nove zgrade 14. listopada 1895., uz najviše hrvatske uglednike, bio je i car Franjo Josip I. U spomen na taj događaj postavljena je mramorna ploča iznad zrcala na stubištu.

U povodu 140. obljetnice Zavoda 1967. u predvorju Velike dvorane postavljene su vitrine za izložbe, 1970. dvorana je ukrašena poprsjima Ivana Zajca i Vatroslava Lisinskog, a 1973. spomen-reljefima Václava Humla i Svetislava Stančića. Autor svih djela je Vanja Radauš. U povodu 150. obljetnice HGZ-a, 1977. u prizemlju je postavljena mramorna spomen-ploča s imenima najzaslužnijih ljudi u povijesti Zavoda.

Danas se u Velikoj dvorani u sezoni održi oko 130 koncerata, a u  prošlosti je služila za razne kulturne i društvene priredbe, od izložaba (u razdoblju prije postavljanja Umjetničkog paviljona u Zagrebu) i silvestarskih zabava do književnih večeri, kazališnih i plesnih priredaba, a u novije vrijeme snimanja filmova i dokumentarnih emisija, održavanje promocija, znanstvenih skupova, glazbenih natjecanja. Nekoć vrlo popularni maturalni plesovi ukinuti su 1965. godine.

Novi prostor unutar zgrade dobiven je obnovom cjelokupnog podruma 1990-ih godina, te je 1993. otvorena Podrumska dvorana za pokuse, predavanja i manje koncerte. Malom koncertnom dvoranom do 2015. služila se Muzička akademija, a nakon njezina preseljenja te cjelovitog uređenja postala je javni koncertni prostor.

Obje zgrade HGZ-a bile su od 1989. zaštićene kao spomenici kulture, a od 2002. kao kulturno dobro i upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, na Listu zaštićenih kulturnih dobara.