Tamara Jurkić Sviben: “Glazbeni je nastao iz građanske ljubavi prema glazbi”
Hrvatski glazbeni zavod mjesto je susreta ljudi različitih profila, profesija i znanja. Pokrenut je kao društvo ljubitelja glazbe i glazbenih amatera, no u izvjesnom trenutku u povijesti institucija je počela sve više privlačiti profesionalne glazbenike. Oni su, tako, postajali glazbenici u sastavima HGZ-a, učitelji u pripadajućoj glazbenoj školi, članovi ravnateljstva. To se održalo do današnjeg dana.
Jedna od njih je i izv. prof. dr. sc. Tamara Jurkić Sviben, potpredsjednica Hrvatskog glazbenog zavoda, pijanistica i sveučilišna profesorica. Njezin profesionalni put povezuje umjetničko djelovanje, pedagoški rad i znanstveno istraživanje glazbene kulture. Diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, koncertirala kao solistica i komorna glazbenica u Hrvatskoj i inozemstvu, a doktorirala studiju kroatologije Fakulteta hrvatskih studija s temom „Glazbenici židovskog podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj od 1815. do 1941. godine“.
Danas, kao potpredsjednica HGZ-a, sudjeluje u promišljanju budućnosti najstarije kulturne institucije u Hrvatskoj i jedne od najvažnijih u području glazbe, i to u trenutku kada se ona priprema za novo poglavlje nakon obnove svoje povijesne zgrade.
U razgovoru za serijal “Lica HGZ-a” govori o svojim glazbenim počecima, o spoju izvođačke, pedagoške i znanstvene dimenzije glazbe te o tome što za nju znači Hrvatski glazbeni zavod..
Vaša glazbena priča započela je vrlo rano, klavir ste počeli svirati još u djetinjstvu. Kako su izgledali Vaši prvi susreti s glazbom i kada ste shvatili da će ona postati Vaš životni put?
Moji prvi susreti s glazbom vezani su uz djetinjstvo u Puli i uz obiteljski dom u kojem je glazba bila prirodan dio svakodnevice. Moja majka i djed po tatinoj strani voljeli su glazbu i svirali glasovir, a u kući su se na gramofonu često slušale Mozartove simfonije, Vivaldijeva Četiri godišnja doba i druga djela klasičnoga repertoara. Majka je izrazito voljela operu tako da pamtim od najranije dobi operne scene iz Arene (pulskog Amfiteatra). Mislim da sam od najranijeg djetinjstva bila vrlo osjetljiva na glazbu — ona me mogla razveseliti, ali i iznimno rastužiti.
Posebno pamtim vrtić u kojem je bio pravi koncertni glasovir. Bila sam najsretnija kada bi naša teta Nadia sjela za instrument i svirala nam, ali jednako se sjećam i trenutaka kada su me tužne pjesme s gramofona znale duboko dirnuti. Glazbu sam, dakle, vrlo rano doživljavala ne samo kao zvuk, nego kao snažan emocionalni poticaj.
Budući da je moja sestra pohađala glazbenu školu i intenzivno vježbala glasovir kod kuće, bilo je nekako prirodno da i ja, s nepunih šest godina, krenem tim putem. Naravno, počela sam i ja učiti glasovir uz izrazito simpatičnog profesora Eduarda Kancelara te nastavila svoje umjetničko obrazovanje u Puli u klasi prof. Marize Burić. Ne mogu reći da je postojao jedan trenutak u kojem sam odlučila da će glazba postati moj životni poziv; prije bih rekla da je ona postupno, iz obiteljskog ozračja, dječje osjetljivosti i svakodnevnog susreta s glasovirom, druženja u glazbenoj školi, postajala moj način izražavanja i prostor u kojem sam se osjećala najviše svojom.
Diplomirali ste klavir na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Jurice Muraja. Kakav su utjecaj studij na Muzičkoj akademiji, susreti s kolegama te profesorima glazbenicima imali na Vaše umjetničko i profesionalno oblikovanje?
Studij na Muzičkoj akademiji za mene je bio iznimno važno razdoblje umjetničkog i osobnog sazrijevanja. Došla sam iz Pule u Zagreb 1991. godine, taman kada je počeo Domovinski rat. Od prvog dana studija, susrela sam drage kolege s kojima su ostvarena i privatna i profesionalna prijateljstva, kojima je glazba bila ne samo predmet studija nego način života. Susreti s profesorima, kolegama, žive diskusije o glazbi i umjetnicima, koncertima, različitim interpretacijama i umjetničkim osobnostima širili su moj pogled na glazbu i umjetnost općenito te postupno oblikovali moje razumijevanje pijanizma i klasične glazbe, ali i širega kulturnog konteksta u kojem glazba nastaje i živi.
Studij u klasi prof. Jurice Muraja bio je posebno formativan. Od njega sam učila ne samo o klaviru i interpretaciji, nego i o odgovornosti prema skladatelju, glazbenom tekstu, stilu, zvuku i izrazu. To je bilo vrijeme intenzivnog rada i vježbanja (paralelno uz studij prava), ali i spoznaje da umjetničko oblikovanje nije samo pitanje tehnike, nego i unutarnje zrelosti, erudicije, koncentracije, senzibiliteta i sposobnosti da se kroz glazbu nešto doista kaže. Ono što sam posebno dobila od profesora Muraja, a kasnije na magisteriju i od profesora Vladimira Krpana je svijest o važnosti poznavanja šireg glazbenopovijesnog i kulturnog konteksta u kojem je neki skladatelj stvarao svoja djela te potrebi poznavanja i drugih glazbenih djela pojedinog skladatelja kako bi se razumio glazbeni kontekst odabrane skladbe te odredio pravac njezine interpretacije.
Muzička akademija otvorila mi je i prostor susreta s glazbom kao živom umjetnošću: kroz nastupe, komornu glazbu, razgovore, slušanja i razmjenu iskustava. Vjerujem da me upravo to iskustvo kasnije prirodno vodilo prema povezivanju izvodilaštva, pedagogije i istraživanja.
Kao pijanistica nastupali ste i u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao solistica i komorna glazbenica. Što Vam je iz tog koncertnog iskustva ostalo posebno važno ili formativno?
Koncertno iskustvo naučilo me koliko je glazba istodobno osobna i zajednička te poseban medij koji povezuje različite kulture i civilizacije. Kao izvođač uvijek polazite od vlastitog razumijevanja djela, od vlastitog rada i unutarnjeg doživljaja, ali se prava glazbena komunikacija događa tek u susretu s publikom. Taj trenutak izvedbe, kada glazba prestaje biti samo notni tekst i postaje živi događaj, za mene je ostao jedno od najvažnijih iskustava, a posebno kada europsku glazbu izvodite u izvaneuropskim kulturama i kad shvatite da postoje paralelni svjetovi drugih klasičnih glazbi drugih civilizacija i da je posebna odgovornost predstaviti kulturu podneblja iz kojeg upravo vi potječete. Tu se istovremeno prožimaju i ponos, ali i poniznost pred svjetskom baštinom o kojoj još toliko toga trebamo spoznati, osvijestiti i naučiti.
Također, posebno mi je važna bila komorna glazba. Ona razvija drugačiju vrstu slušanja — ne samo sebe, nego i drugoga. Uči vas dijalogu, prilagodbi, osjetljivosti na boju, frazu, dah i zajedničku glazbenu misao. Prekrasno je iskustvo kada se umjetnički povežete s kolegama s kojima trebate izvesti cjelovečernji koncert, imate susret i dvije probe, ali je glazba i njezino razumijevanje ono što povezuje dotada potpune strance. Mislim da je to iskustvo kasnije snažno utjecalo i na moj pedagoški i znanstveni rad, jer sam glazbu uvijek nastojala razumijevati kao prostor odnosa: između izvođača, izvođača i skladatelja, izvođača i publike, učitelja i učenika, ali i glazbe i kulture u kojoj nastaje.
Iz koncertnog života ostala mi je i svijest o disciplini. Iza svakog nastupa stoje sati rada, sumnji, ponavljanja, traženja zvuka i smisla. Ta me odgovornost prema glazbi, ali i svim drugim poslovima prati i danas. Izdvojila bih i iskustvo koncertiranja u svrhu promocije hrvatske glazbe i hrvatske kulture u inozemstvu za potrebe kulturne diplomacije Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Tu sam se mnogo puta uvjerila da promocija kulture, a posebno glazbene kulture jednog naroda, može otvoriti vrata za razgovore u drugim važnim diplomatskim područjima i da umjetnici mogu imati izrazito važnu ulogu u uspostavljanju međunarodnih i diplomatskih kontakata za vlastiti narod i vlastitu državu pogotovo kada predstavljaju glazbena djela skladatelja koji su dio kulturne povijesti vlastite zemlje.
U Vašem radu važnu ulogu ima i promicanje hrvatske glazbene baštine. Zašto je Vama osobno, a onda i općenito, važno izvoditi i istraživati djela hrvatskih skladatelja?
Hrvatska glazbena baština za mene nije samo skup djela iz prošlosti, nego živi prostor kulturnog pamćenja. Kroz glazbu možemo čitati povijest jednoga društva, njegove estetske vrijednosti, obrazovne ideale, kulturne kontakte, ali i pojedinačne ljudske sudbine. Zato mi je važno da djela hrvatskih skladatelja ne ostanu samo u arhivima, knjižnicama ili stručnim radovima, nego da ponovno zazvuče i postanu dostupna domaćoj i inozemnoj publici, studentima, učenicima i široj kulturnoj javnosti.
Osobno sam se hrvatskoj glazbenoj baštini približila i kao izvođačica i kao istraživačica. Kada izvodite manje poznato ili zaboravljeno djelo, imate osjećaj da mu vraćate glas. U Tom trenutku je sam skladatelj sa svojom glazbenom idejom ponovno živ. Kada ga istražujete, otvarate kontekst u kojem ono ponovno može biti čujno, shvaćeno, valorizirano i prihvaćeno. Mislim da je za svaku kulturu važno poznavati vlastitu glazbenu povijest, ali ne na zatvoren ili nostalgičan način. Hrvatsku glazbenu baštinu treba promatrati u europskom, odnosno srednjoeuropskom i mediteranskom kontekstu, u mreži različitih kulturnih utjecaja, jezika, identiteta i institucija. Tek tada ona postaje doista vidljiva i usporediva.
Vaša doktorska disertacija bavi se glazbenicima židovskog podrijetla koji su djelovali na području sjeverne Hrvatske. Što Vas je potaknulo da se posvetite istraživačkom radu u ovom kontekstu i baš ovoj temi?
Moje istraživanje glazbenika židovskog podrijetla u sjevernoj Hrvatskoj proizašlo je iz interesa za one dijelove hrvatske glazbene povijesti koji su važni, koji su u velikom dijelu formativni, ali nisu bili dovoljno istraženi ni dovoljno vidljivi. U jednom trenutku postalo mi je jasno da su mnogi glazbenici židovskog podrijetla bili snažno uključeni u glazbeni i kulturni život hrvatskih gradova — kao izvođači, pedagozi, skladatelji, dirigenti, glazbeni pisci, kritičari, organizatori glazbenog života — a da njihova uloga nije uvijek dobila mjesto koje zaslužuje u širem prikazu hrvatske glazbene kulture.
Ta me tema privukla i zbog svoje interdisciplinarnosti. Ona nije samo muzikološka, nego i kulturnopovijesna, društvena i identitetska. Kroz životopise tih glazbenika otvaraju se pitanja građanske kulture, obrazovanja, asimilacije i prihvaćanja, kulturnog doprinosa, ali i lomova koje je donijelo 20. stoljeće.
Za mene je to istraživanje bilo i oblik vraćanja dostojanstva i vidljivosti osobama čiji su rad, talent i doprinos bili ugrađeni u hrvatski kulturni prostor, a čija su imena ponekad ostala na marginama. Upravo zato takve teme smatram važnima — one proširuju našu sliku nacionalne glazbene povijesti i čine je istinitijom, slojevitijom i humanijom.
U svom znanstvenom radu bavili ste se i manje istraženim temama iz hrvatske glazbene povijesti. Koliko je važno da takva istraživanja postanu vidljivija i široj javnosti?
Mislim da je to iznimno važno. Znanstvena istraživanja ne bi smjela ostati zatvorena samo unutar uskog stručnog kruga, osobito kada se bave temama koje pripadaju zajedničkoj kulturnoj memoriji. Naravno, znanstveni rad mora imati svoju metodološku ozbiljnost i preciznost, ali njegova šira vrijednost ostvaruje se tek kada rezultati postanu dostupni i razumljivi i izvan akademske zajednice.
Manje istražene teme često mijenjaju našu sliku prošlosti. One pokazuju da kulturna povijest nije uvijek sastavljena samo od velikih, već poznatih imena, nego i od mnogih pojedinaca, institucija, obitelji, učitelja, amaterskih društava, koncertnih prostora i lokalnih sredina koje su oblikovale glazbeni život. Kada takve priče postanu vidljive, javnost dobiva bogatiju i slojevitiju predodžbu o vlastitoj kulturi.
Zato mi je važno povezivati istraživački rad s predavanjima, koncertima, pedagoškim sadržajima i javnim predstavljanjima. Glazbena baština živi tek kada je netko ponovno čuje, pročita, istraži, izvede ili prepozna kao dio vlastitog kulturnog identiteta.
S Hrvatskim glazbenim zavodom povezani ste kroz različite uloge: kao glazbenica, istraživačica i danas kao potpredsjednica te institucije. Kako je započela Vaša osobna veza s HGZ-om? Imate li neku anegdotu iz djetinjstva, priču o prvom sjećanju ili prvom lijepom iskustvu?
Moja veza s Hrvatskim glazbenim zavodom razvijala se postupno. HGZ sam najprije dolaskom na studij doživljavala kao prostor glazbe, respektabilne povijesti i posebne atmosfere — kao mjesto koje već samim ulaskom govori da je u njemu pohranjeno mnogo glazbenih sjećanja. Za glazbenika je to prostor koji ima simboličku vrijednost: nije samo koncertna dvorana ili institucija, nego mjesto susreta generacija glazbenika, pedagoga, amatera, profesionalaca i ljubitelja glazbe. Poseban odnos prema Hrvatskom glazbenom zavodu dobila sam ponovno kroz razgovor s profesorom Murajem koji je posebno upućivao na otkrivanje glazbene literature u knjižnici i arhivu Hrvatskoga glazbenog zavoda, a kao studentici koja je u Zagreb došla iz druge sredine, na početku mi nije bio sasvim jasan odnos Muzičke akademije kao visokoškolske umjetničke institucije i Hrvatskoga glazbenog zavoda kao povijesne institucije u kojoj od davnina živi glazba. Ono što sam posebno uočavala je bio veliki respekt kada se ukazala mogućnost predstavljanja osobnih umjetničkih dostignuća u velikoj dvorani HGZ-a… kada si tamo uspio dobiti mogućnost sviranja, to je imalo posebnu važnost u priznavanju tvojih umjetničkih sposobnosti i dostignuća. Tek sam kasnije, kao profesorica glasovira na glazbenoj školi Zlatka Balokovića shvatila da HGZ ima i širu građansku vrijednost i da mnoge generacije tada roditelja mojih učenika pamte svoje šire glazbenokulturno obrazovanje upravo kroz odlaske na koncerte, ali i predstave i plesne vjenčiće u Hrvatskome glazbenom zavodu u Gundulićevoj ulici. Generacije su se ovdje družile, širile svoje obzore, pa čak i zaljubljivale.
Možda mi je upravo ta dimenzija HGZ-a najbliža: da glazbom povezuje vrlo raznolike ljude i generacijski i profesionalno te činjenica da je HGZ nastao iz građanske ljubavi prema glazbi i to upravo amatera, ne profesionalnih glazbenika. To mi je posebno važno jer sam i sama glazbu i važnost kulture i umjetnosti najprije upoznala u obiteljskom i svakodnevnom prostoru, prije nego što je postala moj profesionalni put. U tom smislu, HGZ za mene povezuje osobno i profesionalno, intimno i javno, prošlost i budućnost.
Danas, kada sam s HGZ-om povezana i kroz odgovornu institucionalnu ulogu kao potpredsjednica i članica Ravnateljstva, te voditeljica projekta digitalizacije arhivske građe proglašene kulturnim dobrom Republike Hrvatske, osjećam veliko poštovanje prema njegovoj povijesti, ali i potrebu da se ta povijest ne promatra samo kao naslijeđe, nego kao obveza i poticaj za novo djelovanje u približavanju kulture i kreiranja kulturne potrebe novih generacija.
HGZ ima posebno mjesto u hrvatskoj glazbenoj povijesti, ali i potencijal da bude snažan prostor suvremenog kulturnog života. Kako Vi vidite njegovu ulogu danas? Što HGZ ima, po čemu je poseban i danas, što ga izdvaja od drugih institucija u kulturi i glazbi?
HGZ je poseban po tome što u sebi nosi iznimnu povijesnu dubinu, ali i vrlo suvremen potencijal. To je najstarija hrvatska glazbena institucija, ali njegova vrijednost nije samo u starosti, nego u kontinuitetu ideje: da glazba pripada zajednici, svim slojevima društva bez obzira na podrijetlo i društveni status i da se oko glazbe mogu okupljati ljudi različitih profesija, generacija i interesa.
Ono što HGZ izdvaja jest upravo spoj profesionalnog i građanskog, umjetničkog i društvenog. HGZ nikada nije bio samo prostor izvedbe, nego i prostor kulturnih susreta, razmjena, obrazovanja, arhiva, knjižnice, razgovora, amaterskog i profesionalnog muziciranja, kulturnog angažmana, promoviranja i predstavljanja novih i avangardnih ideja i javne odgovornosti prema glazbi. U tome vidim njegovu posebnost.
Danas HGZ može biti mjesto koje povezuje kulturno povijesnu baštinu i suvremenost: prostor u kojem se čuva povijesna memorija hrvatske glazbe, ali i mjesto novih programa, interdisciplinarnih susreta, edukacije, mladih umjetnika, istraživanja i otvorenosti prema publici. Mislim da upravo ta širina HGZ-u daje snagu za budućnost.
Obnova zgrade HGZ-a i pripreme za novo otvaranje donose i priliku za novi početak. Što biste najviše voljeli da publika ponovno otkrije ili doživi u tom prostoru?
Voljela bih da publika ponovno osjeti posebnost prostora HGZ-a — njegovu toplinu, akustiku, povijest i atmosferu, te da svakom hrvatskom građaninu HGZ postane kulturna i životna potreba, a da strani posjetitelji ulaskom u zgradu dožive Hrvatsku kao zemlju europske kulture s glazbenopovijesnim identitetskim civilizacijskim kontinuitetom. Postoje prostori koji nisu neutralni; oni nose tragove svih onih koji su u njima svirali, slušali, učili, razgovarali i stvarali. To su prostori koji stvaraju povijest i pričaju priču. HGZ je upravo takav prostor. Nakon obnove, voljela bih da publika ne doživi HGZ samo kao obnovljenu zgradu, nego kao ponovno otvoreno glazbeno i kulturno središte. Kao mjesto u koje se dolazi na koncert, ali i na susret, predavanje, razgovor, radionicu, predstavljanje, izložbu ili jednostavno zbog osjećaja pripadnosti jednoj dugoj kulturnoj tradiciji.
Posebno bih voljela da ga ponovno otkriju mladi — studenti, učenici glazbenih škola, mladi izvođači, ali i oni koji možda tek ulaze u spoznavanje svijeta klasične glazbe. HGZ bi trebao biti prostor u kojem se prošlost ne doživljava kao nešto udaljeno, nego kao živi temelj za nova iskustva. U ovom trenutku istaknula bih i da bih voljela da HGZ osim kao koncertni prostor bude i institucija koja će biti prepoznatljiva po digitaliziranoj arhivskoj građi koju će u čitaonici, ali i putem web-platforme moći istraživati kako profesionalni istraživači, tako i šira građanska javnost koja će u privatnim ostavštinama i povijesnoj građi same institucije pronaći široki spektar vrijednih dokumenata, fotografija, pisama, nota koje svjedoče o kontinuitetu hrvatske glazbene povijesti i kulture, ali i HGZ-u kao mjestu gdje se ta kultura stvarala i čuvala.
Kada razmišljate o HGZ-u, ne samo kao instituciji nego kao ideji, što Vam se čini njegovom najvažnijom vrijednošću za budućnost hrvatske glazbene kulture i kulture općenito?
Kada razmišljam o HGZ-u kao ideji, njegova mi se najvažnija vrijednost čini u povezivanju ljudi oko glazbe i da oblikuje potrebu za glazbenom kulturom. HGZ je nastao iz uvjerenja da glazba nije samo stvar profesionalaca, nego važan dio kulturnog, građanskog i obrazovnog života. Ta je ideja i danas iznimno suvremena, ali ju treba promišljeno njegovati, razvijati i promicati uz pomoć novih medija i osmišljavanja glazbenog doživljaja i osobnog iskustva. U vremenu u kojem se kultura često mjeri brojkama, tržišnom vidljivošću ili kratkotrajnim učinkom, HGZ nas podsjeća da postoje vrijednosti koje se grade dugo: slušanje, obrazovanje, zajedništvo, kontinuitet, briga za baštinu i odgovornost prema budućim generacijama. To su vrijednosti koje nisu spektakularne na prvi pogled, ne donose brzi profit, ali su temeljne za svako ozbiljno kulturno društvo koje je svjesno svojeg kulturnog nasljeđa i važnosti očuvanja kulturnog identiteta.
Za budućnost hrvatske glazbene kulture, ali i kulture u širem smislu, HGZ jest mjesto pamćenja, ali i mjesto novog početka. Njegova je snaga upravo u tome što nas povezuje s prošlošću, a istodobno nas obvezuje da promišljamo kakvu glazbenu i kulturnu budućnost želimo graditi.