Hrvatski glazbeni zavod gotovo dva stoljeća okuplja umjetnike, publiku i sve koji vjeruju da glazba ima posebno mjesto u društvu. Iza takve institucije uvijek stoje pojedinci čiji su rad, znanje i osobna predanost utkali novu energiju u njezinu dugu povijest.
Jedna od tih osoba je prof. dr. sc. Romana Matanovac Vučković, pravnica, sveučilišna profesorica i gitaristica, koja je 2018. postala prva žena na čelu Hrvatskoga glazbenog zavoda. Njezin profesionalni put neobičan je spoj umjetnosti i prava: cijelo obrazovanje je paralelno gradila na dva kolosijeka – redoviti i glazbeni. Završila je gotovo istovremeno Muzičku akademiju i Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Poslijediplomsko glazbeno obrazovanje nastavila je na Mozarteumu u Salzburgu, a pravno na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Održala je brojne koncerte, a istodobno izgradila međunarodnu znanstvenu i akademsku karijeru u području autorskog prava i prava intelektualnog vlasništva.
Danas je, među brojnim drugim aktivnostima, predsjednica jedne od najstarijih kulturnih institucija u Hrvatskoj, i to u razdoblju tektonskih promjena u pravom smislu riječi, od obnove povijesne zgrade do promišljanja nove uloge HGZ-a u kulturnom životu Zagreba i Hrvatske.
U razgovoru za serijal “Lica HGZ-a” govori o svojim glazbenim počecima, spoju prava i umjetnosti te o tome što za nju znači Hrvatski glazbeni zavod.
Vaš profesionalni put neobično spaja dvije discipline: pravo i glazbu. Kako je uopće započela vaša priča s gitarom i kada ste shvatili da će glazba postati važan dio vašeg života?
Uspjesi u osnovnoj glazbenoj školi poticali su me da se u velikoj mjeri usmjerim prema klasičnoj gitari, iako mi je i redovita škola sjajno i spontano išla. Moglo bi se reći da sam oduvijek bila sklona istovremenom bavljenju najrazličitijim aktivnostima, od matematike i drugih prirodnih predmeta preko povijesti i drugih društvenih i humanističkih predmeta do gitare i glazbe. U srednjoj glazbenoj školi sam počela ozbiljno koncertirati i tada sam već znala da ću biti profesionalna gitaristica. Kad ste u srednjoj školi u stanju svirati cjelovečernje solo koncerte na klasičnoj gitari onda znadete da je to vaš put.
Diplomirali ste gitaru na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i usavršavali se na Mozarteumu u Salzburgu. Kakvo je iskustvo bilo studirati kod velikih glazbenika poput Eliota Fiska i kako je to oblikovalo vaš odnos prema glazbi?
Uvijek sam tražila najbolje profesore i najbolje učitelje. Eliot Fisk u to je vrijeme bio jedan od najboljih svjetskih gitarista i imao jednu od najboljih klasa klasične gitare, bilo nas je doslovno sa svih strana svijeta. Naravno da nije bilo moguće samo tako doći k njemu studirati. Ja sam te davne 1995. Godine, iz poslijeratne Hrvatske i bez interneta te slabim vezama s inozemstvom nekim svojim čudesnim snalažljivim putevima došla do njegovog kućnog broja telefona u Kölnu i nazvala ga. Rekla sam mu da želim kod njega studirati. Sjećam se da me u čudu pitao otkud mi njegov kućni broj. Uputio me na audiciju kod njegovog tadašnjeg asistenta Joaquina Clercha (danas profesora klasične gitare na Robert Schumann Sveučilištu u Düsseldorfu) da bi me uopće primio na razgovor i poslušao. Joaquin je bio impresioniran i odmah mi rekao mi „Eliot će te primiti“. Ostalo je povijest. Bilo je to okružje sjajnih kolega gitarista iz cijeloga svijeta, nevjerojatna međusobna kompetitivnost, ludilo od vježbanja. Mi smo se natjecali tko može duže i više, jače i intenzivnije… satima smo vježbali i svirali, po cijele dane i noći. Priznajem, bilo je i boljih od mene. No, i zabavljali smo se, glazbenički tulumi su poznata stvar. Druženja, multikulturalnost, multiinstrumentalnost, glazba, sve je to bilo jedno prelijepo i neponovljivo iskustvo.
Kao gitaristica održali ste velik broj koncerata, često u komornim sastavima. Što vam je iz tog razdoblja koncertnog života ostalo najdragocjenije?
Tako je, doista sam kao gitaristica odsvirala ogroman broj solo koncerata. Odgovorno tvrdim da je svirati solističke koncerte na klasičnoj gitari jedna od kognitivno i fizički najsloženijih i najizazovnijih vještina. Posebno u to vrijeme kad sam ja odrastala jer gitaristička tehnika nije bila tako razvijena kao danas. Svirati gitaru u komornim sastavima koji nisu isključivo gitarski poseban je izazov jer je klasična gitara zapravo jedan od najtiših instrumenata. Trebate se vi moći volumenom zvuka nositi s violinom ili flautom ili klarinetom. Stoga je kod komornih sastava koji uključuju klasičnu gitaru prvenstveni izazov postići dostatan volumen zvuka da se gitara uopće čuje, a onda sve ostalo. Ja sam najveći broj koncerata odsvirala s violinisticom Laurom Vadjon. Ona mi je i prijateljica i kolegica, dijelile smo pozornicu dugi niz godina. To je bilo posebno iskustvo i posebna vrsta odnosa. Puno smo putovale zajedno, sve smo same organizirale, živjele smo jedno prelijepo mladenaštvo – zabavljale se i uživale u tome što radimo, u zajedničkim uspjesima.
Paralelno ste studirali i glazbu i pravo. Imate iza sebe respektabilnu glazbenu karijeru, brojne koncerte, no akademski ste put nastavili u pravnoj znanosti. Kako je došlo do te odluke?
Tako je, paralelno sam studirala na dva fakulteta i istovremeno radila na pola radnog vremena kao učiteljica gitare u glazbenoj školi te redovito svirala koncerte, solističke i s Laurom Vadjon. Taj ritam je bio moj život, a ta količina angažmana veselila me i punila energijom. Nakon što sam otišla u Salzburg i tamo provela neko vrijeme dogodilo mi se nešto potpuno neočekivano. Paradoksalno, imala sam najbolju sviračku godinu u životu, išlo mi je sjajno, a onda odjednom rez. Nešto mi se počelo događati s desnom rukom, nisam više mogla upravljati prstima na adekvatan način, išla sam raznim doktorima, nitko nije razumio što mi se događa, a ja sam sama bila zdvojna jer zapravo nisam napravila ništa, nikakvu ozljedu, ništa. Borila sam se s tim osjećajem nemoći u ruci nekoliko godina i onda je eskaliralo. Jednostavno, više me prsti desne ruke nisu slušali. Stala sam sa sviranjem nadajući se da će mi pauza povratiti natrag onaj stari osjećaj u prstima, no to se nije dogodilo. Tek 2004. godine dobila sam dijagnozu: fokalna distonija desne ruke. Drugim riječima, glazbenička smrt. S obzirom da sam paralelno studirala i pravo, uslijed svih tih događanja okrenula sam se tom pozivu i usmjerila u ono što povezuje pravo i umjetnost, a to je autorsko pravo. Eto tako je došlo do odluke koja zapravo nije bila moja odluka već splet okolnosti koje su me prisilile da potražim drugi put. I evo me danas tu gdje jesam.
Danas se bavite autorskim pravom i pravom intelektualnog vlasništva, područjem koje je izravno povezano s umjetnicima i njihovim radom. Koliko vam vlastito iskustvo glazbenice pomaže u razumijevanju tih tema?
Sve sam povezala s glazbom, ali i nadogradila s drugim područjima ljudskog kreativnog stvaralaštva i inovacija. Autorsko pravo i intelektualno vlasništvo su među najsloženijim pravnim konceptima u pravu i pravnoj znanosti i baš zato se volim time baviti. Upravo razumijevanje supstance koja se štiti ovim pravima daje mi nemjerljivu komparativnu prednost u odnosu na one koji nemaju neposredno iskustvo stvaranja. I da, najviše volim složene sustave, a ovo je jedan od najsloženijih. Intelektualno mi je poticajno promišljati svaki dan o tome kako nešto što ne možete opipati, možete pravno zaštititi.
Jedna tema koja je vama izrazito akademski bliska je i umjetna inteligencija. Kakav je odnos glazbe, autorskih prava i generativne umjetne inteligencije? Može li regulacija uhvatiti korak s razvojem tehnologije ili je to unaprijed izgubljena bitka, kako tvrde neki pesimisti?
Generativna umjetna inteligencija je nešto što svi moramo uzeti u obzir. Bilo bi krajnje neozbiljno opirati se razvoju tehnologije, to nas ne može nikamo odvesti. Mi ju moramo prigrliti, ali kontrolirano. Svaka situacija gdje tehnologija nije u balansu s temeljnim ljudskim vrijednostima i ljudskim pravima, balansom u prirodi i na tržištu mora se dovesti s njima u balans. To što imate nuklearnu bombu ne znači da ju smijete upotrijebiti jer nas takvo korištenje tehnologije dovodi do kataklizme čovječanstva. No, nuklearna energija može se koristiti i koristi se na mnoge druge vrlo pozitivne načine. Iako naizgled ekstremna usporedba, ona to mislim da ipak nije. Nekontrolirano korištenje umjetne inteligencije i generativne umjetne inteligencije može dovesti do štete kataklizmičkih razmjera. Bitka za čovjeka, kreativnost, ljudska prava, humanizam, umjetnost, kulturu, stvaralaštvo ne smije biti unaprijed ni unatrag izgubljena. To ne smije biti ni bitka. Moramo imati dovoljno razuma i regulirati umjetnu inteligenciju na svim razinama kako bismo ju stavili u balans s ostalim vrijednostima. Mislim da se to upravo i radi. Ja sam optimistična.
Dio svoje karijere proveli ste u Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo i u HDS-u, radeći na zaštiti autorskih prava. Koji su po vašem mišljenju danas najveći izazovi za glazbenike kada je riječ o njihovim pravima?
Mislim da će veliki izazov za glazbenike biti realizacija pristojnog života od vlastitog stvaralačkog rada. Oni sami jednostavno nisu u stanju snalaziti se u kompleksnim pravnim i poslovnim sustavima jer to zahtijeva vladanje potpuno drukčijim vještinama i znanjima, različitim od glazbenog stvaralaštva. Zato trebaju one koji će o njima skrbiti, one koji će se posvetiti tome da pronađu načina u ovim izazovnim vremenima osigurati adekvatnu pravnu zaštitu i mogućnost tržišnog uspjeha.
S Hrvatskim glazbenim zavodom povezani ste još od studentskih dana, kada je Muzička akademija djelovala u toj zgradi. Kakva vas osobna sjećanja vežu uz HGZ iz tog vremena? Imate li neku zanimljivu anegdotu iz tog vremena koju biste rado podijelili?
Anegdota je bezbroj! Mi smo doslovno živjeli u toj zgradi kao studenti. Znali smo svaki njen kutak, vježbalo se u garderobama i toaletima kad drugdje nije bilo mjesta. Voljeli smo tamo biti. Meni je najupečatljivija uspomena moj diplomski koncert koji sam odsvirala u velikoj dvorani, a potom je uslijedio domjenak i tulum u maloj. Moj tata je sve organizirao tako da se o tom mojem diplomskom koncertu i tulumu još godinama pričalo. Kad nam je pokojni Đuka (tadašnji domar) u neko doba pred jutro rekao da sad ipak moramo van iz zgrade, otišli smo kod mene doma i nastavili… Najbolje od svega je što smo bili svi zajedno, i studenti i profesori, bilo je to sjajno vrijeme. Sjećam se Valtera Dešpalja, Tonka Ninića, Gorana Listeša, Vladimira Kranjčevića kojih više nema, a svi su bili tako zabavni i sjajni, moji dragi profesori.
Na čelo HGZ-a došli ste 2018., u trenutku kada se institucija suočavala s ozbiljnim egzistencijalnim i financijskim problemima, a ubrzo su uslijedili pandemija i potres. Kako danas gledate na to razdoblje, kakav je osjećaj bio doći na čelo institucije u kriznim trenucima i što vam je bilo najvažnije očuvati?
Iskreno, kad sam dolazila 2018. godine na čelo HGZ-a udruzi je prijetila propast i potpuni financijski kolaps pa sam mislila da je to najveći izazov za ovu instituciju u 200 godina njezine povijesti. Bivši predsjednik se doslovno zaključao u zgradu u Gundulićevoj 6 i nije dopuštao ulaz te je nastojao taj vrijedan resurs staviti u službu nekog oblika hotela ili trgovačkog centra. Ja sam s tadašnjim novoizabranim ravnateljstvom doslovno preuzela zgradu natrag iz njegovog posjeda. Potom je uslijedila financijska konsolidacija pa smo uspjeli realizirati i mini obnovu i pripremiti se za neko mirnije razdoblje. I onda je došla korona. U tom sam trenutku mislila da nije tako strašno, imali smo neku financijsku rezervu, sve je stalo pa smo svi bili u istom „loncu“. Činilo mi se da će se sve nekako riješiti pa tako i HGZ, samo da putem ne smijemo posustati i predati se. No, ono što nisam ni u najgorim noćnim morama sanjala je razoran potres. Kad se to dogodilo prvo sam pomislila da je to nemoguće. Ali, eto, i to se dogodilo. No, i tada sam rekla, e nećemo se predati – idemo dalje i idemo na najjače! Uključili su se doslovno svi i HGZ je prvi digao skelu u Zagrebu. Ostalo je povijest koju sam već puno puta pričala. Vjerujem da ćemo i ovo poglavlje povijesti HGZ-a uskoro završiti i krenuti u jednu novu, potpuno drugačiju priču, jedinstvenu u cijeloj Europi, a vjerojatno i u svijetu. Naime, nemam informacija o tome da je neka udruga građana u području kulture uspjela ovo što se dogodilo s HGZ-om. Naravno, brojne su se silnice tu spojile i sinergije dogodile. Ali svejedno, jedna posve unikatna situacija. Pritom je definitivno najvažnije bilo očuvati vjeru, mir i odlučnost.
Obnova zgrade HGZ-a otvara nevjerojatno velik prostor za novu fazu u životu ove institucije. Što biste najviše voljeli da publika osjeti kada se vrata HGZ-a ponovno otvore?
Ljubav, zajedništvo, glazbu, kvalitetu života, vrijednost umjetnosti, kulture, ljudskosti. Eto, otprilike to.
Kada biste nekome tko prvi put dolazi u Hrvatski glazbeni zavod trebali opisati što on zapravo jest, ne samo kao zgrada nego kao ideja, što biste rekli?
Hrvatski glazbeni zavod je mjesto na kojem se živjela glazbena povijest Hrvatske.
