Hrvatski glazbeni zavod postoji već gotovo dva stoljeća. Osnovan 1827. godine, u godini smrti Ludwiga van Beethovena i 23 godine prije nego što je ujedinjenjem Gradeca i Kaptola nastao jedinstveni grad Zagreb, HGZ je kroz svoju dugu povijest prošao smjene država i režima, ratove, društvene lomove i čak dva razorna potresa. Danas prolazi kroz jednu od najvećih transformacija u svom postojanju: cjelovitu obnovu povijesne zgrade u Gundulićevoj i s njom povezanu novu paradigmu djelovanja.
Jedan od centralnih stručnjaka uključenih u taj složen i odgovoran proces jest arhitekt Roman Šilje, glavni projektant konstruktivne i cjelovite obnove zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda. U svojem profesionalnom radu bavi se arhitekturom, obnovom i promišljanjem prostora, a njegov je angažman na obnovi HGZ-a vezan uz projekt koji traži pažljiv odnos prema baštini, konstrukciji i budućoj funkciji zgrade.
U razgovoru za serijal “Lica HGZ-a” Šilje govori o izazovima obnove jedne od važnih zgrada hrvatske kulturne povijesti, o složenosti takva zahvata te koliko je važna sinergija različitih struka u tome pothvatu.
Jeste li ponosni na obavljeni posao i što će Vas posebno sjećati na ovu obnovu?
Posao se polako, ali sigurno bliži kraju. Puno je toga na što smo ponosni, kako mi projektanti, tako i svi izvođači, i puno je toga čega ćemo se sjećati. Jedna od najvažnijih stvari je i sam početak nakon potresa i energija koju smo nakupili svi zajedno i tako doprinijeli ovoj prekrasnoj obnovi.
Koji dio obnove je bio najizazovniji?
Ne bih mogao izdvojiti jedan najizazovniji dio obnove, rekao bih da je najizazovniji bio svaki. Mogli bismo reći da je sam početak bio problematičan, bili su to dječji koraci koji se nadogradnjom razvijali. Onda su na red došli drugi izazovni radovi kao što je restauracija, nadogradnja… U svakom slučaju rekao bih da je svaki korak bio jednako kompliciran i vodio je u kompleksnu situaciju koja se, naposljetku, evo, realizirala.
Jeste li imali nekakvu inovaciju tijekom ove obnove?
Puno je bilo inovacija, kako ne, i to ne samo projektantskih, u pogledu pristupa obnovi konstrukcije zgrade, već i inovacija u smislu pristupa zaštiti i očuvanju kulturne i povijesne baštine. Ovdje je nastupila sinergija rada između konzervatorske struke, projektanata konstrukcije i nas arhitekata, i ta sinergija iznjedrila je puno novih projektantskih rješenja. Bilo da se radi o dijelovima zgrade koje smo ojačavali, koja su sad većinski skrivena, ili dijelovima gdje smo radili dogradnju, kao što je to slučaj na višim etažama, ovdje se dogodila i sinergija između elemenata prošlosti i nove pozicije Hrvatskoga glazbenog zavoda u današnjem vremenu.
Znači li to da će neke od tih inovacija poslužiti novim generacijama arhitekata, i da će iz njih moći učiti?
Nadamo se da će cijeli ovaj proces obnove, ne samo Hrvatskoga glazbenog zavoda, nego i svih ostalih institucija, poslužiti kao primjer. Primjer kako obnavljati grad, kako obnavljati državu i, u krajnjem slučaju, kako pristupiti odnosu prema baštini, kako je očuvati, ali i unaprijediti te dovesti na održivi nivo.
Postoji li neki segment ove obnove koji je zahtijevao najviše vremena i domišljatosti?
Domišljatost i vrijeme su ključni elementi u pristupu ovom projektu. Vremena je bilo malo, ali domišljatosti je bilo puno, tako da smo na neki način uspjeli pronaći neka rješenja koja su „izvan kutije“, kako bi se reklo. Opet ću se vratiti na temu suradnje između različitih struka u ovoj obnovi jer to je omogućilo da se ovakav jedan projekt uopće i dogodi.
Kako ste uspjeli uvijek iznova pronaći motivaciju za rad na ovakvom složenom projektom?
Motivacija za rad na ovoliko složenom projektu je arhitektima uvijek nekako usađena. Naši svi projekti često traju dugo i to je neki intenzitet na koji smo mi navikli. Ovaj projekt je vrlo poseban po svom intenzitetu, u smislu i trajanja i zahtjevnosti, ali taj napredak koji se vidi svaki dan je bilo upravo to što nas je motiviralo da nastavimo dalje i da, evo, uđemo u samu završnicu obnove povijesne zgrade Hrvatskoga glazbenog zavoda.