Intervju s Marijom Saragom: “Želim da HGZ ponovno postane mjesto bez kojeg je teško zamisliti Zagreb”
Hrvatski glazbeni zavod, najstarija kulturna institucija u Hrvatskoj, gotovo dva stoljeća ima posebno mjesto u glazbenoj kulturi Zagreba i Hrvatske. Njegove dvorane, arhivi, ansambli, koncerti i publika čuvaju memoriju generacija, ali HGZ nikada nisu činili samo zidovi, note i programi. Činili su ga, i čine ga, ljudi: oni koji glazbu stvaraju, slušaju, tumače, organiziraju, čuvaju i prenose dalje.
U serijalu Lica HGZ-a upoznajemo ljude koji svojim znanjem, iskustvom i predanošću oblikuju priču HGZ-a danas, u trenutku najveće transformacije u njegovoj dugoj povijesti. Jedno od tih lica je Marija Saraga, muzikologinja, producentica u kulturi, glazbena kritičarka, savjetnica za program i razvoj u Hrvatskom društvu skladatelja i članica Ravnateljstva HGZ-a.
Vaš profesionalni put počinje muzikologijom, nastavlja se kroz produkciju, kritiku, urednički rad i kulturnu politiku. Kada danas pogledate unatrag, koji je bio trenutak u kojem ste shvatili da glazbu ne želite samo proučavati, nego i aktivno oblikovati prostor u kojem ona živi?
Sjećam se, bilo je to na drugoj godini studija. Shvatila sam da znanstveni rad u muzikologiji zahtijeva iznimnu dozu posvećenosti, pedantnosti i ustrajnosti, pa i strpljivosti. Bio je to svijet kojem se nisam osjećala spremnom posvetiti. Iznimno cijenim svoje kolege i kolegice muzikologe-istraživače, na njihovom radu počiva toliko toga čime se danas bavim i što u svom radu promoviram, no mislim da sam na vrijeme prepoznala da svoj doprinos glazbenoj zajednici najbolje mogu dati u drugim poljima rada: u produkciji, kulturnom radu; zapravo u stvaranju uvjeta u kojima glazba može živjeti. U tom sam se smislu vrlo rano ‘bacila u vatru’. Već na trećoj godini studija počela sam raditi kao producentica u ansamblu Zagrebačkih solista. Taj mi je posao vrlo brzo pokazao koliko me zanima upravo taj prostor između umjetničke ideje, izvedbe i publike.
Završili ste muzikologiju i sistematsku muzikologiju na Muzičkoj akademiji, a za rad o Stravinskom dobili ste Rektorovu nagradu. Što vam je studij muzikologije dao, ne samo kao teorijsko znanje, nego kao način gledanja na glazbu, umjetnike i publiku?
Studij muzikologije, prije svega vrijeme koje sam provela s profesorima Nikšom Gligom i Daliborom Davidovićem, oblikovalo je moj način razumijevanja glazbe kao fenomena koji nikada ne postoji izvan vremena, prostora i društva u kojem nastaje i koji se može dublje shvatiti tek kada ga sagledamo u širem povijesnom, društvenom, političkom i kulturnom kontekstu. To mi je kasnije bilo iznimno važno u gotovo svim područjima rada. Muzikologija me naučila slušati pažljivije, ali i postavljati pitanja: zašto je neko djelo nastalo baš tada, zašto ga danas slušamo na određeni način, kakve odnose stvara između umjetnika i publike, što nam govori o sredini iz koje dolazi. Također, na studiju sam se prvi put stvarno susrela sa suvremenom glazbom, pa tako i hrvatskom suvremenom glazbom, koja će kasnije obilježiti velik dio mog profesionalnog puta.
Radili ste kao producentica sa Zagrebačkim solistima, na Muzičkom biennalu Zagreb, Glazbenoj tribini u Opatiji i brojnim drugim projektima. Što ste kroz produkciju naučili o onome što publika najčešće ne vidi, konkretno o nevidljivom radu koji prethodi trenutku kad se u dvorani ugase svjetla?
Naučila sam da je dobar producent nevidljiv kada je svoj posao napravio najbolje. Produkcija me također naučila koliko je važno, uz poštovanje prema umjetnicima koje je, dakako, primarno, iskazati poštovanje prema svim ljudima koji sudjeluju u nastanku jednog glazbenog događaja, uključujući tehničare, inspicijente, administratore te osoblje koje brine o prostoru. Svi oni na svoj način doprinose tom završnom svečanom trenutku izvedbe.
Kao glazbena kritičarka već godinama pratite hrvatsku glazbenu scenu. Kako se, iz Vaše perspektive, promijenio način na koji publika sluša, doživljava i komentira klasičnu i suvremenu glazbu?
Mislim da se publika promijenila zajedno s načinom na koji danas općenito primamo informacije. S jedne strane, pažnja je fragmentiranija, sve je brže, dostupnije i izloženije neposrednom komentaru. S druge strane, ne mislim da je publika zbog toga manje osjetljiva ili manje zainteresirana. Naprotiv, čini mi se da postoji velika potreba za živim iskustvom, za susretom, za nečim što se ne može reproducirati na ekranu. Posebno nakon pandemije postalo je jasnije koliko je koncert društveni i emotivni događaj, a ne samo umjetnički sadržaj. Kod suvremene glazbe i dalje postoji određeni otpor, često više zbog predrasude nego zbog stvarnog iskustva. Ali vidim i publiku koja je znatiželjna, osobito kada joj se pristupi otvoreno, bez mistifikacije i bez podcjenjivanja. Mislim da je glavni zadatak ne ‘pojednostavljivati’ umjetnost pod svaku cijenu, nego stvarati kontekste u kojima publika može slobodno i bez straha ući u odnos s onim što sluša.
U Vašem se radu često pojavljuje snažna posvećenost hrvatskoj glazbi, i povijesnoj i suvremenoj. Zašto vam je važno njezino predstavljanje i kako vidite ulogu HGZ-a u toj promociji?
Tijekom petnaest godina suradnje s Hrvatskim društvom skladatelja u gotovo svim njegovim projektima i aktivnostima, osvijestila sam da hrvatska glazba za mene nije samo repertoar koji treba povremeno ‘uvrstiti’ u programe, nego živo područje našeg kulturnog pamćenja i stvaranja. Ona obuhvaća i autore koji su oblikovali povijest našeg glazbenog života, i skladatelje koji danas stvaraju, propituju i proširuju jezik suvremene glazbe. Važno mi je da se između te dvije razine ne stvara umjetna podjela: povijesna hrvatska glazba nije samo baština, a suvremena hrvatska glazba nije samo specijalistička nišna praksa. I jedna i druga govore o tome tko smo, kako smo se mijenjali i kako se želimo predstaviti svijetu.
U tom smislu HGZ ima posebnu odgovornost. Kao institucija koja je duboko upisana u povijest hrvatske glazbene kulture, HGZ može biti mjesto gdje se ta glazba ne čuva samo u arhivu ili izvodi pri svečanim obljetnicama, nego se aktivno istražuje, kontekstualizira i komunicira publici.
Voljela bih da hrvatska glazba u HGZ-u bude prisutna prirodno i kontinuirano, kroz koncerte, razgovore, suradnje s umjetnicima, muzikolozima, ansamblima i obrazovnim institucijama. Promocija hrvatske glazbe za mene ne znači samo isticati da je nešto ‘naše’, nego pokazati zašto je vrijedno, zanimljivo, relevantno i živo. To je pitanje kvalitete, odgovornosti i znatiželje, ali i pitanje samopouzdanja jedne glazbene sredine.
Često ste bili na mjestima gdje se susreću tradicija i suvremeni izraz. Što za Vas znači ‘redefinirati tradiciju’, osobito u kontekstu HGZ-a?
Za mene redefinirati tradiciju ne znači odbaciti ono što je bilo, nego prestati tradiciju promatrati kao nešto statično i muzejsko. Tradicija je živa samo ako s njom ulazimo u dijalog, ako joj se vraćamo s novim pitanjima i ako joj dopuštamo da se mijenja zajedno s vremenom u kojem živimo.
U kontekstu HGZ-a to je posebno važno jer govorimo o instituciji koja ima iznimnu povijest, ali i odgovornost prema budućnosti. HGZ ne smije biti samo mjesto sjećanja, iako sjećanje mora ostati njegov važan dio. On mora biti prostor u kojem se prošlost razumije, poštuje i čuva, ali i prostor u kojem se stvaraju novi odnosi, novi programi, nove publike i nove umjetničke situacije. Redefinirati tradiciju za mene znači omogućiti da HGZ bude relevantan u sadašnjosti, ne tako da se odrekne svoje povijesti, nego upravo da nosi svijest o njezinoj važnosti dok stvara budućnost.
HGZ ima snažnu emocionalnu vrijednost za mnoge generacije glazbenika i publike. Koje je Vaše prvo osobno sjećanje na HGZ? Možete li izdvojiti neki trenutak, koncert, osobu ili atmosferu koju i danas nosite sa sobom?
Kao i mnogim mojim kolegama, HGZ je bio mjesto gdje sam prvo nastupala kao učenica glazbene škole, zatim sam u njegovim sobama provela velik dio studija, a posebno sam se uz njega vezala organizirajući koncerte Zagrebačkih solista, kada sam se prvi put snažno identificirala s HGZ-om kao svojim glazbenim domom, u kojem smo ugošćavali publiku, prijatelje i kolege. Sjećam se koliko mi se to činilo iznimno važnim, lijepim i svečanim, HGZ je bio naš glazbeni hram. Od osoba koje pamtim, spomenula bih nekadašnjeg domara Berislava Vertla, čiji će mi lik zauvijek ostati kao uspomena na stare dane HGZ-a.
Članica ste Ravnateljstva HGZ-a od 2019., u vremenu velike obnove i pripreme novog poglavlja institucije. Kako biste opisali odgovornost rada u timu koji istodobno mora čuvati povijest i kreirati budućnost?
U HGZ sam došla u vrijeme velikih promjena; nakon što je godinu prije Romana Matanovac Vučković s kolegama iz Ravnateljstva i drugim važnim osobama uspjela spasiti HGZ od gotovo sigurne propasti. Bilo je potrebno reorganizirati i iznova postaviti poslovanje, a tu sam vidjela prostor za svoj doprinos, prije svega s tehničko-produkcijske strane, organizirajući ljudstvo i poslovne procese. Lijepo nam je krenulo, a svi znamo što se onda dogodilo: pandemija i potres. Pet godina poslije, iznimno sam ponosna na sve što je iza nas i na ono što tek slijedi. Svoj doprinos vidim u nastojanju da velike ideje prevedemo u konkretne korake: u procedure, rokove, timove, odluke i svakodnevni rad koji možda nije uvijek vidljiv, ali bez njega nema institucije.
Odgovornost je velika jer HGZ nije samo zgrada, niti je samo koncertna dvorana. On je za mnoge generacije mjesto pripadanja, susreta i snažnih osobnih veza s glazbom. Ako želimo da ta povezanost ostane živa i da je stvaraju i novi naraštaji, moramo imati hrabrosti zamišljati HGZ koji odgovara današnjem vremenu. Pritom mi je iznimno važno da HGZ i dalje bude prostor koji teži najvišim dosezima klasične glazbe, izvrsnosti i kvaliteti; ne kao zatvorenoj ili elitističkoj kategoriji, nego kao odgovornosti prema umjetnicima, publici i tradiciji koju nasljeđujemo. Mislim da je najteže, ali i najvažnije, održati ravnotežu između poštovanja i odlučnosti: znati što ne smijemo izgubiti, ali i znati što moramo promijeniti.
U Vašem radu spajaju se znanje muzikologinje, preciznost producentice i osjetljivost kritičarke. Koja od tih uloga vam najviše pomaže u promišljanju budućnosti HGZ-a i postoji li među njima neka napetost?
Najviše mi pomaže upravo njihovo preklapanje. Muzikologinja u meni stalno podsjeća da se institucije ne mogu razumjeti izvan povijesnog, društvenog i umjetničkog konteksta. Producentica me vraća realnosti, prostoru, budžetu, ljudima, rokovima, tehničkim mogućnostima. Kritičarka čuva određenu distancu i osjetljivost prema smislu onoga što radimo: zašto neki program postoji, kome se obraća, što komunicira i kakvu vrijednost stvara. Naravno da među tim ulogama postoji napetost, ali mislim da je ona produktivna. Producentica mora biti pragmatična, muzikologinja bi htjela dodatno istražiti kontekst, kritičarka postavlja pitanja o kvaliteti, relevantnosti i odgovornosti. U najboljem slučaju, te se uloge međusobno kontroliraju. Ne dopuštaju mi da razmišljam samo organizacijski, samo teorijski ili samo estetski. Za budućnost HGZ-a upravo je takav spoj potreban: instituciju treba misliti široko, ali graditi vrlo konkretno.
Kada zamišljate HGZ nakon obnove, njegove dvorane, publiku, programe i ljude koji će kroz njega prolaziti, koju biste emociju voljeli da svatko ponese iz tog prostora?
Doista, i dok čitam ovo pitanje i dok zamišljam HGZ u njegovu punom sjaju, osjećam kako mi trnci prolaze kroz tijelo. Upravo tu uzbuđenost želim da ponovno svi osjetimo kada budemo boravili u HGZ-u. Voljela bih i da oni koji HGZ pamte iz nekih ranijih vremena osjete kontinuitet: da se nešto voljeno vratilo, ali ne samo kao nostalgična slika, nego kao živo mjesto.
Kada zamišljam HGZ nakon obnove, ne zamišljam samo obnovljene dvorane, nego ponovno otvorena vrata, zvuk koraka po hodnicima, probe, razgovore, publiku koja dolazi ranije jer želi biti ondje, umjetnike koji osjećaju da nastupaju u prostoru koji ih razumije. Ako bih tu emociju morala svesti na jednu riječ, rekla bih – dom.
U vremenu u kojem se kulturne institucije sve češće moraju opravdavati (i) brojkama, vidljivošću i tržišnom logikom, što za Vas danas znači odgovornost jedne glazbene institucije poput HGZ-a?
Mislim da je odgovornost kulturne institucije danas višestruka. Naravno da moramo razmišljati o publici, održivosti, vidljivosti i komunikaciji s vremenom u kojem živimo. Institucija koja ne komunicira s publikom i ne razumije društvo oko sebe vrlo lako postane sama sebi svrhom. Ali jednako tako mislim da se vrijednost institucije poput HGZ-a ne može mjeriti samo brojkama. Postoje stvari koje su sporije, tiše i dugoročnije: stvaranje kriterija, čuvanje kontinuiteta, podupiranje umjetničke izvrsnosti, otvaranje prostora za mlade umjetnike, njegovanje repertoara koji možda nije uvijek najkomercijalniji, ali je kulturno važan. Odgovornost HGZ-a vidim upravo u toj ravnoteži: biti otvoren, živ i suvremen, ali ne odustati od dubine, kvalitete i ozbiljnosti. Kulturna institucija ne bi smjela samo pratiti ukus vremena, nego ga i oblikovati, strpljivo, odgovorno i s povjerenjem u publiku.
Što bi za Vas značilo da je novo poglavlje HGZ-a uspjelo?
Uspjeh bi za mene značio da smo uspjeli sačuvati dostojanstvo i povijesnu vrijednost HGZ-a, ali ga istodobno otvoriti suvremenosti. Da se u njemu jednako prirodno osjećaju etablirani umjetnici, studenti, djeca iz glazbenih škola, skladatelji suvremene glazbe, međunarodni gosti, istraživači, kritičari i publika koja možda prvi put ulazi u koncertnu dvoranu.
Znala bih da je novo poglavlje uspjelo ako HGZ prestane biti projekt obnove i ponovno postane svakodnevica: mjesto susreta, rada, slušanja, razgovora i stvaranja. Mjesto koje ne proizvodi samo programe, nego i odnose; mjesto koje okuplja zajednicu, a istodobno postavlja visoke umjetničke kriterije, sve ono što je upisano u njegove temelje koji sežu dva stoljeća unatrag. Ukratko, mjesto bez kojeg je teško zamisliti Zagreb.