Povijest PDF Ispis E-mail

Osnutak 

Na početku 19. stoljeća u gradovima Habsburgške monarhije mlada građanska klasa postaje pokretač kulturnih događanja, pa se počinje okupljati u društva ljubitelja glazbe. Prvo je osnovano u Ljubljani 1794., slijedili su Beč 1812. i Graz 1815., a u Hrvatskoj Zagreb, Rijeka  i Varaždin 1827., Osijek 1830., Petrinja 1841. i Zadar 1858. U Zagrebu su se doduše i prije osnivanja glazbenog društva povremeno održavali javni koncerti (tzv. akademije), izvodila su se i velika vokalno-instrumentalna djela poput Mozartova Requiema 1819. ili Haydnova oratorija Stvaranje svijeta 1821. (prva izdanja partitura tih djela čuvaju se u knjižnici HGZ-a). Za stalni koncertni život bio je, međutim, potreban orkestar koji bi nastupao redovito tijekom sezone. Taj preduvjet ispunjen je osnivanjem Glazbenog društva, tj. Musikvereina, današnjeg Hrvatskoga glazbenog zavoda, čija je jezgra bila amaterski Društveni orkestar. 

Prema mišljenju povjesničara glazbe i etnomuzikologa  Franje Ks. Kuhača zametak tog Društva bio je u sekstetu što ga je osnovao gitarist Ivan Padovec, no istraživači povijesti HGZ-a ustvrdili su da su osnivači Društva bili okupljeni oko Jurja Karla Wisnera von Morgensterna (1783.-1855.). Wisner je u Zagreb došao oko 1818. godine i uskoro je kao tada najškolovaniji glazbenik postao nositeljem glazbenog života: djelovao je kao koralist stolne crkve, bio je violinist i dirigent, pedagog i organizator.

U siječnju 1827. upisani su prvi članovi u Društvo, a do kraja godine bilo ih je 111 (u Zagrebu je tada živjelo desetak tisuća stanovnika). U prvim godinama rada Društva istakli su se uz Wisnera-Morgensterna i članovi: trgovac Đuro Popović, suci Franjo Čačković Vrhovinski i Dragutin Klobučarić (kasnije dugogodišnji predsjednik Društva) te glazbenici Ivan Padovec i Ferdo Livadić. Prvi koncert Društvo je priredilo 18. travnja 1827. u dvorani tadašnje Kraljevske akademije (danas Gornjogradske gimnazije) na Katarininu trgu, pa se zato taj dan smatra početkom njegova rada, dok je prva skupština održana 24. studenoga iste godine.

Prvi članovi

Na početku se članstvo dijelilo na izvršujuće (članovi koji sudjeluju u glazbenim priredbama kao svirači ili pjevači), podupiruće (članovi koji ne muziciraju javno, ali podupiru Društvo plaćanjem članarine) i počasne članove. Kasnije su ustanovljene i druge kategorije, npr. članovi utemeljitelji (oni koji su dali određenu svotu novaca kao prilog za izgradnju zgrade) i darovatelji. Danas postoje redoviti i počasni članovi.  Među najvažnijim počasnim članovima ističe se Franz Liszt, kojemu je prilikom njegova boravka u Zagrebu 1846. uručena povelja počasnog članstva i priređena serenada. Počasni su članovi nadalje bili i Franz von Suppé, austrijski skladatelj rođen u Splitu, Julius Epstein, bečki pijanist i pedagog,  rođenjem Zagrepčanin, Ludwig Walcker iz Ludwigsburga, graditelj orgulja zagrebačke katedrale te istaknute osobe javnog života u Hrvatskoj: Ljudevit Gaj, Janko Drašković, biskup Josip Juraj Strossmayer i glazbenici Ferdo Livadić, Ivan Padovec, Ivan Zajc, Franjo Ks. Kuhač, Milka Trnina i dr.

Pokrovitelji

Od samog početka Društvo je imalo pokrovitelje - ugledne osobe iz javnog života od kojih je Društvo očekivalo podršku, zaštitu i materijalnu pomoć. Prvi su bili biskup Maksimilijan Vrhovac i ban Ignjat Gyulay. Tijekom 19. stoljeća pokrovitelji su bili biskupi Aleksandar Alagović (1828.-1837.) i Franjo Gašparić (1890.-1893.), vlastelinka Aleksandrina Kulmer-Erdödy (1866.-1874.), banice Sofija Jelačić (1852.-1860.), Gabrijela (1881.-1904.) i Lilla Pejačević (1904.-1918.) (baka, odnosno majka skladateljice Dore Pejačević), ban i ministar Koloman Bedeković (1871.-1889.). Pokroviteljica grofica Sidonija Rubido-Erdödy (1861.-1865.) poznata je i kao sopranistica, prva Ljubica na premijeri opere Ljubav i zloba V. Lisinskog. Najznačajniji među pokroviteljima svakako je bio nadbiskup Juraj Haulik (1837.-1869.) koji je izdašno pomagao rad Društva.

Ravnateljstvo

Tijekom čitave svoje povijest HGZ je sačuvao duh amaterizma, koji se između ostalog i danas ogleda u činjenjici da Zavodom upravlja Ravnateljstvo bez naknade za svoj  rad. Niz godina Ravnateljstvo je bilo sastavljeno od glazbenih amatera i ljubitelja glazbe raznih zanimanja, no u 20. stoljeću, osobito nakon 1945., u Ravnateljstvu su i profesionalni glazbenici. Predsjednik Ravnateljstva, koji je ujedno i predsjednik HGZ-a, uvijek je, uz iznimku  Ive Tijardovića u kriznim vremenima nakon 1945.,  bio neglazbenik. Prvi predsjednik (1827.-1828.) bio je mladi barun Gustav Prandau, veliki ljubitelj glazbe, a nakon njega Društvo su vodili vrhovni ravnatelji škola (u rangu današnjih ministara prosvjete i kulture), biskupi, visoki dužnosnici te ugledni liječnik.

Ime

Službeni naziv Društva prema pravilima odobrenima u Budimu 8. svibnja 1827. bio je Societas filharmonica zagrabiensis, ali u spisima je bio najčešći naziv Musikverein, po kojemu je Društvo bilo poznato i među Zagrepčanima. U mijenjanju naziva Društva tijekom povijesti tri su prekretnice: 1. uvođenje službenog imena Društva na hrvatskome jeziku 1847. godine: Skladnoglasja družtvo zagrebačko; 2. širenje djelokruga izvan Zagreba obilježeno je u prvoj verziji imena iz 1851: Družtvo prijateljah glasbe u Hervatskoj i Slavonii sa središtem u Zagrebu (usvojena je verzija Družtvo prijateljah muzike u Zagrebu);  3. uvođenje riječi “zavod” umjesto “društvo” 1861. godine, uvjetovano stalnom državnom dotacijom. G. 1895. dotadašnji Narodni zemaljski glasbeni zavod postaje “Hrvatski”. Današnje ime Hrvatski glazbeni zavod službeno potječe iz 1925. godine.

Škola

U prvom razdoblju (do 1850) HGZ je osnovao glazbenu školu, utemeljio koncertni život i uz vrlo se skromna sredstva probio kroz krizna vremena oko 1848. godine. Uskoro su se prilike poboljšale i 1851. u Društvo se učlanio niz uglednika, a Vatroslav Lisinski izabran je za člana Ravnateljstva. Lisinski je s pravnikom Ljudevitom Šplajtom izradio novi statut (tiskan 1852). Nakon pada Bachova apsolutizma, na prvim zasjedanjima Sabora 1861. odobrena je i stalna financijska pomoć Društvu, namijenjena njegovoj glazbenoj školi. Nastojanjima predsjednika Klobučarića i tajnika Ivana Vardiana pozvan je Ivan Zajc da postane direktor glazbene škole i on je na tu dužnost  stupio početkom 1870. godine. Nedugo zatim, 1876., Društvo je izgradnjom vlastite zgrade dobilo ne samo veliki zamah u radu nego i trajnu materijalnu osnovicu zahvaljujući kojoj je preživjelo brojna kasnija krizna vremena.

Klaićevo razdoblje

Godine 1890. dolazi do velike promjene u sastavu Ravnateljstva u koje ulazi i povjesničar Vjekoslav Klaić. Premda nikada nije obnašao dužnost predsjednika nego samo potpredsjednika (1890.-1928.), Klaić je svojom predanom aktivnošću zaslužio da se to razdoblje nazove njegovim imenom. Osobito se zalagao za napredak glazbene škole i kvalitetnu koncertnu djelatnost Društva. Razdoblje između 1920. i 1945. obilježeno je prelaskom konzervatorija u ruke državi (1920), koji uskoro postaje Muzička akademija, a djelatnost vodećih ljudi Društva, Antuna Goglie, predsjednika (1929.-1946.) i Artura Schneidera, tajnika (1919.-1946.) navela je Ladislava Šabana da u monografiji o Zavodu za to razdoblje napiše: “Ni u kojem drugom povijesnom odsjeku dotada nije HGZ toliko učinio za domaću glazbu, domaće umjetnike i za afirmaciju naše glazbene kulture.” Bilo je to razdoblje važnih ciklusa koncerata, obnove Društvenog orkestra, pokretanja dugotrajne izdavačke djelatnosti, uređenja zgrade. Veliku proslavu 100. obljetnice Društva pratila je i njegova prva cjelovita  povjesnica iz pera Antuna Goglie (izdanja). God. 1929.  HGZ je počeo nagrađivati najbolje studente Muzičke akademije;  tijekom godina broj tih godišnjih nagrada je  narastao je na četiri koje su u nekim razdobljima nosile imena glazbenika i zaslužnih ljudi za Zavod ("Vjekoslav Klaić", "Vatroslav Lisinski", "Pavao Markovac", "Franjo Ksaver Kuhač", "Vaclav Huml" i "Svetislav Stančić"). Nakon Drugoga svjetskog rata obnovljena je ta tradicija te je do 1977. podijeljeno 110 Nagrada Hrvatskoga glazbenog zavoda.

Nakon 1945.

Najopasnije razdoblje za Društvo nastupilo je neposredno nakon 1945., kad su u novim političkim prilikama građanska društva poput HGZ-a bila nepoćudna i mahom ukidana (npr. Hrvatsko pjevačko društvo "Kolo").  Mudrošću Ravnateljstva, osobitim trudom Schneidera i Goglie te zahvaljujući podršci Svetislava Stančića, profesora Muzičke akademije i kasnijeg dugogodišnjeg člana Ravnateljstva, te predsjednika Ive Tijardovića HGZ je prebrodio tu krizu i nastavio s radom. U nastojanju da se prilagodi vremenu Zavod je pokrenuo Muzički lektorij - ciklus predavanja popularnog karaktera. Posljednje je održano 1955., u godini kada je zahvaljujući zalaganju predsjednika Milana Žepića (1952.-1976.) ponovno započeo s radom Društveni orkestar. Uz Žepića velik je doprinos napretku Društva u tom razdoblju dao i Ladislav Šaban, dugogodišnji član Ravnateljstva (1955.-1980.), koji se osobito skrbio za Društveni arhiv i knjižnicu.

Zavod je 1978. godine odlikovan najvećim republičkim priznanjem, nagradom “Vladimir Nazor”,  za “golem doprinos kulturi tijekom 150 godina rada, posebno radi promicanja hrvatske glazbe tijekom njegove jubilarne 1977. godine”.

Predsjednici

Broj članova Ravnateljstva varirao je, a od 1990. ih je trinaestero. U  posljednih 30 godina Društvo su vodili predsjednici Stjepan Humel, podsekretar Sekretarijata za nauku, kulturu i fizičku kulturu SRH (1976.-1991.) i akademik Andre Mohorovičić (1991.-2002.), a od 2002. g. predsjednik je Marcel Bačić, profesor Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, član Ravnateljstva od 1979. i potpredsjednik od 1985.